Je li Berlin zaboravio Erdoğanove prijetnje o miješanju u izbore
Ovih dana kroz glavu su mi prostrujale ne tako davno izgovorene riječi turskog predsjednika Erdoğana. Razgnjevljen zabranama održavanja predreferendumskih skupova u Njemačkoj i drugdje po Europi, on je poput zlogukog proroka urlao kako Europljani više neće moći sigurno hodati ulicama svojih gradova. U bijesu najavljivao je da će ih nevolje snalaziti poput groma iz vedrog neba. Bile su to poprilično zastrašujuće prijetnje koje su mogle biti ili isprazan govor autokrata ili nešto vrlo dobro promišljeno. Referendum je održan sredinom travnja, a otad do danas mnogi su zaboravili ove Erdoğanove prijeteće izjave. On vjerojatno nije izravno krivac ili idejni tvorac napada automobilima, noževima i plinskim bocama, ali je sigurno bio dobro informiran o planovima koje je imala Islamska država za rasipanje straha i panike po Europi. Kada se uzme cijela ta tragična priča oko ratova u Iraku, a osobito u Siriji, i kada se prouče sve poveznice koje je Erdoğan s tim sukobima imao, jasno je da on nije samo zabrinuti susjed, a ni nepristrani promatrač. Europskim liderima on je golemi trn u oku koji ne umiju izvaditi. Zapravo nemaju nikakvu suvislu politiku prema tom političaru koji Njemačkoj otvoreno prijeti da će se uz pomoć turskih državljana koji žive u Njemačkoj umiješati u tamošnje parlamentarne izbore i skuhati paprenu kašu Angeli Merkel. Mislim da se nijedna njegova prijetnja ne smije olako shvatiti, pogotovo ne one upućene Berlinu. Trebamo se samo prisjetiti činjenice da su njemački Turci i njihovi glasovi bili faktor koji je rezultat referenduma pretegnuo na Erdoğanovu stranu. Oni očito jesu neka vrsta oružja u Erdoğanovim rukama i to se nikako ne smije smetnuti s uma jer o stabilnosti Njemačke uvelike ovisi i stabilnost, pa i budućnost Europske unije koja je poljuljana nepovoljnim trendovima – od Brexita do terorizma. Nekako me muči pitanje je li tajming najnovijeg vala terorističkih napada slučajan ili ipak nije? Do parlamentarnih izbora u Njemačkoj ostalo je još samo mjesec dana. To je sama završnica kampanje u kojoj mnogo toga može poći po zlu. Teroristički napadi bilo gdje u Europi, osobito ako ih bude puno i ako uzmu veliki broj žrtava, mogli bi pokrenuti neke negativne trendove koji bi mogli imati utjecaja na birače u Njemačkoj. Osobito onih koji fluktuiraju između demokršćana Angele Merkel i desnih opcija. Mnogo je tu zakulisnih igara u kojima sudjeluje puno igrača od kojih većina nije previše dobronamjerna. Između Erdoğana i Njemačke već neko se vrijeme vodi poprilično otvoreni rat. Merkel na Erdoğanove otvorene i poprilično besprizorne prijetnje odgovara dosta uglađeno i diplomatski, što do sada i nije imalo nekog učinka. Od svega toga Erdoğanu rastu krila pa Europu počinje percipirati kao krezubu ragu koja nema ni snage ni odlučnosti. Donekle je u pravu, ali ipak ne bi mu trebalo dopustiti da i dalje misli da ima oružje i strategiju kojom može poraziti Europu i sve one vrijednosti iza kojih ona stoji.
Kada se prouče poveznice koje je Erdoğan imao s ratovima u Siriji i Iraku, jasno je da on nije samo nepristrani promatrač