PLUTON – PRVI LOVAC NA ŠEĆER S ‘DIPLOMOM’
GLEDA ME U OČI, GURA NJUŠKOM, LAJE I SAMO ŠTO MI NE KAŽE – PODUZMI NEŠTO, NEMOJ LEŽATI
Kad je prvi put Pluton stajao pored kreveta i lajao, sve dok se nije ustala, mislila je da je psu dosadno. A onda je shvatila da njoj nije dobro Pluton je imao samo tri mjeseca kad je iz Centra za rehabilitaciju Silver stigao u dom Zagrepčanke Anke Porubić. Došao je na socijalizaciju, bez koje nema školovanja za psa pomagača. – Kuća nam je ostala prazna nakon što je uginuo naš pas Vudi. Upravo u to vrijeme iz Silvera su tražili obitelji koje bi primile njihove pse na socijalizaciju. Znala sam što to znači jer oduvijek imamo pse. Mislila sam, napravit ćemo dobro djelo, a ja ću opet imati i obvezu i društvo za šetnje – kaže nam Anka Porubić, 74-godišnja umirovljenica iz Zagreba. Kaže, unaprijed se pripremila da će brzo proći tih godinu dana i da joj neće biti lako kad se bude morala rastati sa psom. Svejedno se nije dvoumila pa je sin Nikica okrenuo telefonski broj Silvera.
Upozoravao i nepoznate
Dobili su upute na što trebaju paziti jer ipak to neće biti običan kućni ljubimac, već “pas s diplomom”. I Pluton je stigao, a s njim i priča o teškom početku života. Bio je najmanji u leglu i jedva je ostao živ, čak dvaput su ga oživljavali. Zbog svega su i voditelji iz Silvera bili posebno za njega vezani, bio im je broj jedan. – Bio je divno štene, Nikica ga je vodio na posebne treninge, a ja u šetnju, trgovine, na vožnju tramvajem i autobusom, u poštu. Sve je morao naučiti i savladati – priča nam gospođa Anka. I učio je brzinom svjetlosti. A onda je pokazao da nije obično štene, a još manje samo pas. – Znali smo se često poslijepodne odmarati, izvalio bi se pokraj mene i spavao. Dok jednog dana nije skočio i počeo lajati. Gurkao me njuškom tako dugo dok se nisam i ja ustala – kaže umirovljenica. Mislila je da mu je bilo dosadno, da se htio igrati. No, kad se to ponovilo još nekoliko puta, a primijetila je i da se tada nije osjećala baš najbolje, bila je jako umorna, napravila je što i inače radi u takvim situacijama. – Imam problema sa šećerom, a kad sam ga nakon Plutonove reakcije mjerila, svaki bi put bio visok – prisjeća se i dodaje kako je ubrzo shvatila da ju pas zapravo upozorava. – Napravio je to onako kako pas može, a htio mi je reći – poduzmi nešto, nemoj samo ležati – priča nam Anka Porubić. Prisjetila se da je nekoliko puta jednako reagirao i kad su bili u šetnji, ali je upozoravao i nepoznate ljude. – I to sam provjerila, pitala sam te ljude i svi na koje je Pluton lajao imaju probleme sa šećerom – kaže gospođa Anka. Pluton nije imao ni šest mjeseci kad je pokazao što zna. Sada ima 13 i vrijeme je da počne školovanje za psa pomagača. Njegove prirođene sposobnosti bile su razlog da Pluton postane prvi pas pomagač osobama koje boluju od dijabetesa. Takav program prvi put ove jeseni počinje u Centru za rehabilitaciju Silver. – Psi pomagači za osobe s dijabetesom školuju se kako bi prepoznali promjene razine šećera u krvi korisnika i na vrijeme ga alarmirali da uzme lijek i tako spriječi teže posljedice. Obično reagiraju na promjene u kemiji krvi, nakon čega upozoravaju osobu ili čak njegovatelje da poduzmu potrebne korake prije pojave simptoma. Psi promjenu signaliziraju na različite načine, primjerice, drže određenu igračku u ustima, skaču na korisnika ili ga dodiruju njuškom – kaže Alina Grbac, mag. psihologije, voditeljica Silverova Odjela rehabilitacije i integracije osoba s tjelesnim, intelektualnim, osjetilnim i/ili mentalnim oštećenjem. Osim alarmiranja da se nešto događa, psi se školuju kako bi reagirali i kad se pojave simptomi niskog ili visokog šećera. U tom slučaju mogu upozoriti druge članove obitelji, donijeti korisniku lijekove ili mobitel, kao i pozvati Hitnu pomoć služeći se posebnim uređajem. – Pas se školuje za određenog korisnika, a oni sami moraju svakodnevno skupljati uzorke u određenim fazama glikemije koji se koriste za obuku – ističe A. Grbac i dodaje da to zahtijeva posvećenost i disciplinu te praćenje protokola. A trošak jednog psa pomagača korisniku s dijabetesom, od šteneće dobi do završetka školovanja, procjenjuje se na oko 20.000 eura. Uz rješenje centra za socijalnu skrb korisnici ga dobiju besplatno. Iako je stalno na zadatku, Pluton živi životom sretnog psa. Uz kuću u Rudama teče potok u kojem provodi dane. Igra se i trči sa psećim prijateljima, a ima ih puno u susjedstvu. Čuva i one ostavljene u dvorištu njegove gazdarice, jer svi znaju da je ona dobra duša koja nije izbacila nijednog četveronošca. Jedino, da može govoriti, priznao bi da se mačaka ipak malo boji.
Uz njega sigurna
– Idemo često u šetnje, pješačimo nekad i pet kilometara, penjemo se i na Oštrc. Nemam nikakvog straha jer i kad se udalji od mene ili ja zaostanem jer sam sporija od drugih, Pluton se vraća i provjerava kako sam. I kad stane ispred mene, znam da moram popiti malo vode, nešto pojesti. Ne odustaje dok ja to ne napravim – kaže nam A. Porubić. Spremni su oboje za školu, sve je dogovoreno. Još samo trebaju neke papire. A kad Pluton usavrši svoju prirodnu sklonost, zauvijek ostaju zajedno. – Malo me muče godine, ali tu su djeca ako se meni nešto dogodi. I sin Nikola i kći Branka rekli su da se ništa ne brinem. A unuk Tin kaže da je on moj zamjenik – dodaje gospođa Anka. Razmišljala je da uzme još jednog psa na socijalizaciju, ali bi joj to ipak bilo previše.