Talijanski ljepotan koji je služio policiji i vojsci
Goran Reljanović vozi samo motore “s dušom”
se nalazi i stih “Ustaj, bane, ustaj, naša diko”, Ostrožinski je ubrzano umirovljen. I njega je dakle stigla kazna zbog veličanja bana koji je nehrvatskim vlastima oduvijek bio trn u oku. Apsurd je da su ga smijenile baš austrijske vlasti, koje je Jelačić kao vjerni carski general branio i obranio u onim revolucionarnim danima 1948. godine, zbog čega ga je kritizirao i Karl Marx. Prigodničarska pjesma Ostrožinskog je dijeljena građanima te je nakon postavljanja spomenika vjerojatno postalo popularno pozivati bana Jelačića na metaforično ustajanje, kao nekog svenarodnog spasitelja i svemoćnog narodnog vladara iz bajke. U tadašnje vrijeme sve su brojnije inačice pjesama u kojima se zaziva ban Jelačić, pa ga se u pjesmama koje je nerijetko nadopisivao i narod vrlo često poistovjećivalo i s narodnim tribunom Matijom Gupcem. Nakon Drugog svjetskog rata ime Matije Gupca je i moglo proći, ali Jelačićevo nikako, pa ne čudi da su neke seljačke sloge znale pjevati stihove “Nema seljaka, nema junaka, ko’ što je bio Gubec Matija”.
I Jelačić pisao pjesme
Naravno, osim Ognjeslava Utješanovića Ostrožinskog, o banu Jelačiću svoje su pjesme spjevali i Petar Preradović, Pavao Štoos, Vladimir Nazor (i to u Zagrebačkim sonetima 1939.), Josip Runjanin... Josip Freudenreich u njegovu je čast napisao i prvi hrvatski pučki igrokaz “Graničari”, a o liku bana Jelačića svoje su skladbe skladali i najveći hrvatski skladatelji kao što su to Vatroslav Lisinski, Ivan pl. Zajc, Ferdo Livadić... Banom Jelačićem bavili su se i likovni umjetnici (dosta je slika zauvijek izgubljeno), a njegov prepoznatljivi lik je u neovisnoj Hrvatskoj završio i na hrvatskim novčanicama te na poštanskim markama objavljenima u povodu Jelačićevih jubileja. Manje je poznato da je i sam ban Jelačić, koji je bio poliglot (govorio je šest jezika), pisao i pjesme i drame u stihovima (na njemačkom jeziku) koje je kritika, doduše, oprečno vrednovala. Većina njegova književnog opusa nastala je oko 1820. godine, dakle prije njegova snažnijeg vojnog angažmana kada je postao jedan od najvažnijih vojskovođa u velikoj carevini. Sari motori imaju dušu, tvrdi Brođanin koji kaže kako je ovakav motor lakše kupiti nego održavati, jer dijelovi su skupi, ali i vrlo rijetki – Rodbina i prijatelji godinama su se ljutili zbog mog hobija, ali sada su se već naviknuli. Zašto su se ljutili? Pa zato što puno košta – smije se Brođanin Goran Reljanović, vlasnik atraktivnog Moto Guzzija T5 iz 1986.
Elegancija karabinjera
Otkad zna za sebe, Goran je zaljubljen u oldtajmere na dva kotača. Kroz njegovu su garažu tijekom godina prodefilirali razni modeli, uglavnom stariji od 30 godina, ali niti jedan ga nije toliko osvojio kao Moto Guzzi, nekad službeni motocikl talijanske policije i vojske. Riječ je o vrlo lijepom i egzotičnom modelu koji je u svojoj prvoj varijanti svjetlo dana ugledao još 1921. godine. Stila mu ne ne- dostaje, a svojom pojavom mami uzdahe. Nije namijenjen širokim narodnim masama, nego onima koji neće žaliti novca u zamjenu za rijetko sposoban motocikl, zapakiran u specifični talijanski šarm. Odiše elegancijom, baš kao i karabinjeri koji su svom izgledu uvijek pridavali veliku važnost. Jedino je problematičan po pitanju kvarova. Za razliku od japanskih motora, “talijana” na cesti nema puno, pa dijelovi znaju biti skupi i teško ih je nabaviti. – Ovisno o tome u kakvom je stanju, ovakav motor košta od šest do jedanaest tisuća eura, ali lakše ga je kupiti nego održavati. Možda bih ga u slučaju neke dobre ponude i prodao, ali onda bih morao skupiti još novca da kupim nešto bolje. Dijelove nabavljam kod kolega iz talijanskih, njemačkih i austrijskih motoklubova – nastavlja Reljanović. Kažu da stara vozila treba tu i tamo odvesti u šetnju, tj. vožnju. Brođanin svog ljubimca vozi svaki drugi dan, ali ne na duge relacije, jer poštuje njegove godine i mogućnosti. Sudjelovao je na brojnim motosusretima, a ove se godine prvi put okušao i na jednom reliju.
Vitaminski sok prije relija
Iako njegov motor baš i nije predviđen za takve ekshibicije, odlučio je probati. Bio je više nego solidan, unatoč tome što mu je jedina priprema za natjecanje bila to što je neposredno prije vožnje popio jedan vitaminski sok. Ljubav prema oldtajmerima na dva kotača Goran je naslijedio od oca, a već je pomalo prenosi i na sina Karla koji je, kao i on, na motor prvi put sjeo s četiri godine. Prema njegovim riječima, stari motori imaju dušu i svaki je poseban na svoj način, dok su novi manje-više svi na isti kalup. – Genetika je to. Otac je sada invalid i ne može voziti, ali šezdesetak je godina vozio motore. Ali zato ih Karlo obožava. Tek mu je 12 godina, a već pomalo vozi” – ističe.
Ovakav motor stoji od šest do jedanaest tisuća eura, ali lakše ga je kupiti nego održavati