U kazalištu šećemo po groblju ljudskih osjećaja
Paolo Magelli u Gavelli režira Ponovno ujedinjenje dviju Koreja, predstavu o tome zašto sreća ne postoji
Premijera je zakazana za 22. rujan, a glume: Ksenija Pajić, Jelena Miholjević, Barbara Nola, Nataša Janjić, Tena Nemet Brankov... Paolo Magelli vratio se u Gavellu. U Dramskom kazalištu upravo završava rad na prvoj ovosezonskoj premijeri “Ponovno ujedinjenje dviju Koreja” suvremenog francuskog autora Joëla Pommerata. Priznaje da je izmučio Gavellin glumački ansambl.
Kada sam vidjela naslov, prva mi je pomisao bila kako ste silno aktualni, s hidrogenskim bombama i prijetnjom rata, a kad tamo tema je duboko intimna i s Korejama nema veze?
Ima na alegoričkoj razini jer predstava poručuje da na svijetu ništa ne funkcionira kada nema ljubavi, a kada je ima, onda funkcionira još manje! (smijeh)
Što nam savjetujete? Što biti u životu – Sjeverna ili Južna Koreja ili zid između njih?
Svatko može naći sebe prema karakteru. No, šalu na stranu, Pommerat je fantastičan pisac, i odličan redatelj, a kada je bio mlađi, bio je i jako dobar glumac. On je autor kojeg je Francuska čekala desetljećima. Napisao je trinaest tekstova, jedan bolji od drugog. Na žalost, već tri godine ne piše, živi u zamračenom stanu i u teškoj je depresiji, ali ja se nadam da će izaći iz toga jer predstave mu se igraju u cijelom svijetu.
Zašto ste za Gavellu izabrali baš ovaj tekst?
Pommeratom sam se već bavio u kazalištu u Njemačkoj, moram reći s velikim uspjehom i uz veliko zanimanje publike. A ovaj tekst je nemilosrdna analiza naše egzistencijalne nesreće. Nakon kraja onog što danas površno zovemo egzistencijalizmom, dakle 50-tih godina 20. stoljeća i krug autora oko Camusa, stavili smo ad acta jedno od važnih pitanja koje je političkog tipa. A politično je za mene riječ mnogo veća, dublja i značajnija od politike, onog dnevnog i ideološkog. Naravno da ideologija i sustavi imaju velik utjecaj na naš život, ali po mom mišljenju Pommerat ovdje postavlja ono ključno pitanje: zašto živimo tako loše i čemu uopće služi naše putovanje kroz život. Dramaturginja Željka Udovičić Pleština i ja nismo puno dirali u strukturu teksta, samo smo ga malo ispremiješali i ubacili jedan lik. O tome neću govoriti unaprijed, to ćete vidjeti, ali osjećao sam potrebu da taj lik pitam o čemu se tu radi.
Ako govorimo o nekim ljubavničkim odnosima, ja sam ovo naše vrijeme nazvala ljubavlju iz samoposluge: olako trošimo ljubav i vraćamo ljude na policu. Čini mi se da generacije prije nas nisu odustajale na prvoj prepreci. Jesam li u pravu?
Nisam antropolog i nisam se bavio poviješću ljubavi. No, ove godine sam ponovio svoje mladenačko putovanje Grčkom. Tada je trajalo četiri mjeseca i posjetio sve ta mitska mjesta. Kako imam mladu kćer, ove smo godine zajedno ponovili taj put. Takvi mitski prostori, kada čovjek ode i dvije tisuće godine prije naše, uvijek kažem, takozvane ere, u čovjeku bude osjećaj da može rezimirati povijest. A kada uđete u tu povijest, ne vidite traga sreće. To je velika vijest, ona koja duboko uznemiruje. Ljudski um ide dalje, baš kao i naša nastojanja, ali sve je