Kulturnjaci su u Srbiji poniženi, ali nada još živi
Glumac Radoslav Milenković uoči gostovanja u Kerempuhu
Ništa oko nas ne valja, ali još uvijek ima nas koji glumimo i onih koji nas žele gledati, ocjenjuje veliki srpski glumac i kazališni redatelj Veliki srpski glumac, kazališni redatelj i humanist Radoslav Milenković večeras će s predstavom “Lice” Ateljea 212 gostovati u zagrebačkom Kerempuhu.
“Lice” Aleksandra Galina govori o životu nove ruske elite. Koliko taj tekst korespondira sa stanjem u našoj regiji?
Novi val ruske drame, koji je počeo još krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, za svoju je centralnu temu imao svakovrsnu bijedu u tranziciji. Danas, s odmakom, sa- svim je očigledno da je moralna bijeda bila (i jest) mnogo kobnija od materijalne mizerije u koju nas je potopila propast socijalizma, tj. promjena političkog i društvenog sustava. Stoga i Galina (jednog od rodonačelnika te nove struje u ruskoj dramaturgiji) kao i mnoge druge pisce iz tog kruga (Petruševska, Razumovska, Koljada, Muhina, Bogajev, Viripajev itd) mi danas čitamo kao suvremene domaće dramske pisce.
Kerempuh, u koji dolazite, prije svega je satirično kazalište. Čini li vam se da je današnja stvarnost postala bizarnija od satire?
Kerempuha se dobro sjećam i njegov mi je umjetnički identitet mnogo poznatiji iz vremena kada se zvao Jazavac i kada ga je vodio Fadil Hadžić. Kako su vremena druga i kako se zabava u svemu i u sve većoj mjeri pretpostavlja pameti, nadam se da Kerempuh uspijeva održati dozu gorčine, bez koje komično ne postiže svoj suštinski umjetnički naum. Prije svega zbog razloga koji ste naveli, zbog bizarnosti kojom nas stvarnost uvijek iznova iznenađuje.
Poznati ste kao oštar kritičar Vučićeva režima. Što mu najviše zamjerate?
Odgovore vam pišem ispijajući savršenu kavu u jednoj od mnogih zagrebačkih vrtova, toliko mi lijepih stvari prolazi mislima, sve one godine kada sam živio ovdje i bio istinski sretan... Nemojmo kvariti te osjećaje pričom o Vučiću ili nekom drugom političaru. Vjerujte mi, oni to ne zaslužuju.
Kako biste opisali položaj umjetnika u današnjoj Srbiji?
Poniženi i uvrijeđeni.
U postprodukciji su tri nova filma u kojima glumite, kao i serija “Psi laju, vjetar nosi”... Možete li nam reći više o tim projektima i planovima za budućnost?
Uloge koje igram u tim projektima su raznovrsne i trudio sam se učiniti ih istinitim i uvjerljivim... Pričekat ćemo sud publike jer tek u susretu s gledateljima doznajemo što smo zapravo napravili i koliko snažno uspijevamo djelovati na publiku. Što se kazališta tiče, u rano proljeće režirat ću u Nacionalnom teatru u Szegedinu u Mađarskoj komediju “Tarelkinova smrt” Suhovo-Kobilina... Na Akademiji umjetnosti predajem na master studiju glume, no igram i svoje “stare” predstave, a čekaju me i neka snimanja. Uživam u svakom trenutku u kojem imam priliku svoju umjetnost prenijeti drugima. Teško je u ovakvom svijetu i zamisliti veće postignuće. Dakle, ništa oko nas ne valja, ali još uvijek ima nas koji glumimo i onih koji nas žele gledati. Ima nade.
Milenković je žestoki kritičar predsjednika Vučića, na kojeg sada nije htio “trošiti riječi”