Ante je izgradio Agrokombinat uz pomoć politike i završio na robiji
U deset godina otac Ivice Todorića povećao je Agrokombinat 70 puta, ali nakon Hrvatskog proljeća osuđen je za “pljačku društvene imovine”
Ante Todorić napredovao je u socijalističkoj hijerarhiji. Bio je delegat u Skupštini SFRJ, član uprave Zagrebačke banke, zastupnik u Saboru... U slučaju Ivice Todorića i Agrokora povijest se ponavlja. Ivica Todorić stvorio je Agrokor i, nakon problema, našao se na udaru politike i pravosuđa. U vrijeme socijalizma njegov otac Ante stvorio je Agrokombinat. Zbog političkog udara i problema u poslovanju Agrokombinat je propao, a Ante Todorić završio je u zatvoru. No, Todorići su se, poput feniksa, svaki put ponovno dizali... Godine 1955., nakon studija agronomije, Ante Todorić (rođen 1927., nap. a.), otac Ivice Todorića, imenovan je direktorom poljoprivrednog dobra u Božjakovini pokraj Dugog Sela. Todorići su se u Božjakovini zadržali od 1955. do 1963. Za to vrijeme Ante Todorić dokazao se kao vrstan agronom, osnovao je obitelj, a djeca su odrastala u Božjakovini i Kloštar Ivaniću. Kad je Ante Todorić imenovan direktorom Agrokombinata Zagreb 1963., bio je to početak nove epizode u životu obitelji Todorić. Osmislio je visokoserijsku proizvodnju mlijeka, peradi, jaja, ribe, preradu i promet mesa, proizvodnju voća i cvijeća, preradu žitarica itd. Iako je Agrokombinat pod vodstvom Ante Todorića na jedan dinar angažiranih sredstava ostvarivao prihod od 2,5 dinara, „ubijale“su ga kamate. Agrokombinat je svake godine morao vraćati 3,3 milijarde dinara kamata, mada je po zdravoj logici to trebalo iznositi 1,5 milijardi dinara. Pa ipak, Agrokombinat Zagreb u svojem je sektoru bio najmoćnije poduzeće u Jugoslaviji. U to vrijeme Agrokombinat je ulagao znatna sredstva u marketing, što ondašnje socijalističko gospodarstvo praktički nije poznavalo. Stariji čitatelji svakako će se sjetiti reklamne kampanje Agrokombinata: „Svako jutro jedno jaje organizmu snagu daje“.
Ulagao u reklamu Stariji čitatelji sjetit će se reklamne kampanje Agrokombinata: „Svako jutro jedno jaje organizmu snagu daje“
Agrokombinat je u Jugoslaviji i u svim zemljama komunističkog lagera postao fenomen, baš kao što je to donedavno bio Agrokor u Hrvatskoj i jugoistočnoj Europi. Uspjehu Agrokombinata uvelike je pogodovala i politička situacija. Nakon pada Aleksandra Rankovića 1966. jugoslavensko društvo malčice se liberaliziralo, što je omogućilo djelomičnu tržišnu ekonomiju. Zbog uspjeha s Agrokombinatom Zagreb Ante Todorić bio je u kombinacijama za najviše dužnosti u Hrvatskoj. Brzo je napredovao u hijerarhiji socijalističkog društva. Među ostalim, bio je delegat u Skupštini SFRJ, član uprave Zagrebačke banke, predsjednik udruženja voćara i vinogradara Jugoslavije, zastupnik u Saboru SR Hrvatske... U vrijeme hrvatskog entuzijazma, 1970. i 1971., Agrokombinat je i dalje imao odlične rezultate. Agrokombinat je 1971. imao 150 milijardi dinara prihoda, a prema realnim planovima 1975. prihod je trebao iznositi 400 milijardi dinara. Todorić je poduzeće Agrokombinat u manje od deset godina povećao 70 puta. Ante Todorić ne samo da je bio blizak Miki Tripalu i Savki Dabčević Kučar i imao njihovu podršku, nego je imao podršku i jako utjecajnog komunističkog dužnosnika u Hrvatskoj Jakova Blaževića. Todorić je bio na liniji CK SKH, koji je u to vrijeme vodila Savka Dabčević Kučar. Kad je u pitanju hrvatska državnost, Ante Todorić bio je jasan i nedvosmislen. U Vjesniku je 30. 4. 1971. napisao: „U republičkom Ustavu morala bi se vrlo jasno formulirati nacionalna državnost Hrvatske. Bez toga, vjerujem, ne može biti istinske ravnopravnosti u višenacionalnoj zajednici... Posebno naglašavam da bi ustavne promjene morale osigurati u punom smislu ekonomsku ravnopravnost među narodima i republikama, pod čime podrazumijevam i temeljne promjene u deviznom režimu“, pisao je Todorić koji je u to vrijeme bio, uz ostalo, i zastupnik u Skupštini SFRJ, zastupnik u Saboru SRH, član Predsjedništva Sabora, član Upravnog odbora Dinama itd. Međutim, nakon što je Tito presudio Hrvatskom proljeću, u Zagreb su ponovno postavljeni partijski kadrovi koji su vodili unitarističku politiku, poput Slavka Šajbera, tadašnjeg šefa zagrebačkog partijskog komiteta, i sličnih. Nakon što su počeli progoni članova Matice hrvatske i studentskih buntovnika, unitaristi su se željeli obračunati i s vodećim ljudima hrvatskog gospodarstva. Stoga je Slavko Šajber počeo s napadima na Antu Todorića i ostale uspješne privrednike. Da će optužnica protiv Ante Todorića i drugih biti podignuta, bilo je jasno nakon 28. sjednice CK SKH, održane 8. svibnja 1972. Tada je usvojen „Izvještaj o stanju u SKH u odnosu na prodor nacionalizma u njegove redove“. Tobožnje „nacionaliste“Partija je htjela povezati s jakim poduzećima i tako dokazati da su imali i materijalnu podršku u jakim poduzećima. Još je samo to nedostajalo u planovima za progon i obračun s hrvatskom reformskom strujom u hrvatskoj Partiji. U poglavlju „Nastojanje nacionalista da se nacionalizam infiltrira u privredne radne organizacije i druge oblasti društvenog rada“jasno je dano do znanja na koga će udariti represivni aparat. Polovicom siječnja 1972. u režimskom Vjesniku počeli su napadi na vodeće ljude Agrokombinata Ivicu Gažija i Antu Todorića. Moćni i utjecajni Jakov Blažević davao je signale ljudima bliskim Anti Todoriću da neće biti sudskog procesa ako se Ante Todorić odrekne mjesta generalnog direktora. Međutim, Todorić je to odbio smatrajući da nema razloga za progon. Pa ipak, Ante Todorić zbog pritisaka najprije je „dao ostavku na članstvo u SK“. Zapravo je izbačen iz Partije. Zatim je razriješen svih saborskih dužnosti, a 8. ožujka 1972. smijenjen je s mjesta direktora Agrokombinata. Nakon što je na 28. sjednici CK SKH 8. svibnja 1972. usvojen „Izvještaj o stanju u SKH u odnosu na prodor nacionalizma u njegove redove“, napadi na Todorića su kulminirali. Beogradska „Borba“objavljuje tekst pod naslovom „Udružene kolone kontrarevolucije“. Ante Todorić uhićen je 6. rujna 1972. kad i Mate Gabrić, direktor Oriolika, i Ante Marin, direktor Školske knjige. Službeno, bio je osumnjičen zbog „pljačke društvene imovine“. Istodobno, istražni postupak počeo se voditi protiv još četvorice rukovodilaca Agrokombinata. Anti Todoriću sudilo se na Okružnom sudu u Zagrebu za kontrarevoluciju. U optužnici je pisalo, uz ostalo, da je davao materijalnu podršku „nacionalističko-separatističkom“pokretu. Todorić je optužen i za to da je Agrokombinat plaćao oglase u Hrvatskom gospodarskom glasniku, a ne u Borbi (HGG je tada izlazio u 50.000 primjeraka, a Borba se u Hrvatskoj prodavala u 2000 primjeraka, op. a.) Zatim, Todorića se teretilo da je uzimao kredite po visokim kamatama itd. Na sudu je u korist Todorića svjedočio i Jovica Popović, zamjenik direktora Zagrebačke kreditne banke. Nije, međutim, nedostajalo ni lažnih svjedoka koji su bili ili ucijenjeni ili su lažnim svjedočenjem željeli napredovati u karijeri. U međuvremenu trajala je široka akcija spašavanja Ante Todorića. I vodeći komunistički političari poput Mike Špiljka i Jakova Blaževića htjeli su, navodno, pomoći Todoriću, no Šajber je u novonastalim političkim prilikama bio jači. Todorić je osuđen na 13 godina strogog zatvora i konfiskaciju imovine, a njegov pomoćnik Rudo Mikulić na 12 godina i konfiskaciju imovine. Da je bila riječ o montiranom procesu protiv Todorića, Mikulića i ostalih, vidi se po otpusnici iz zatvora. Ante Todorić je, naime, iz kazneno-popravnog doma u Staroj Gradiški pušten 14. ožujka 1977. nakon četiri godine i četiri mjeseca robijanja.