Znakovita sličnost između sudbine Todorićevih danas i u komunizmu
Malo se o tome pisalo, ali ipak se zna da je uoči raspada Jugoslavije Andrej Plenković bio jako odan toj državi i njezinu političkom sustavu. Kao mladić, poslije mature objavio je knjigu, svoj maturalni rad “Sredstva masovne komunikacije”, pisan u duhu te odanosti. U njemu je citirao svjetske veličine, kao što je Umberto Eco, ali i Karla Marxa i Edvarda Kardelja. Tako s Marxom i Kardeljem, i s marksističkom sviješću da je “izvor informacija u svim klasnim društvima vladajuća klasa” te da “ona putem sredstava masovnog komuniciranja upravo želi da masama priopćava samo one informacije koje su s njene točke gledišta poželjne”, Plenković ulazi u svoj zreli život. U život stasalog komunističkog intelektualca. Nekako u isto vrijeme današnji ministar policije Davor Božinović, također mladi komunistički kadar, postaje savjetnik u Republičkom sekretarijatu za narodnu obranu Socijalističke Republike Hrvatske. Također u isto vrijeme sadašnji glavni državni odvjetnik Dinko Cvitan, kao mladi komunistički pouzdanik, zamjenik je općinskog državnog tužitelja u Zagrebu. Baš nekako tada, preuzimajući posao od oca Ante, poslovni uspon počinje najmoćniji hrvatski kapitalist Ivica Todorić. U to vrijeme ja kao još jako ambiciozni novinar, zahvaljujući poznanstvu s Ivičinim stricom Sipom i ocem Antom, dolazim u Agrokor pitati ga bi li htio financirati politički tjednik koji sam sa skupinom kolega i kolegica bio planirao. Ljubazno me je odbio, rekavši otprilike kako je Agrokor u osjetljivom poslovnom zamahu te kako je politika u Hrvatskoj jako ćudljiva, pa bi mu financiranje političkog tjednika bio i trošak i rizik. Ponudio je određenu potporu, no to me nije zadovoljilo, lijepo sam mu zahvalio što me primio i otišao. Otac Ante me ispratio uz žaljenje, rekavši otprilike – dragi moj, ja sam sve predao njemu u ruke i ništa ti više pomoći ne mogu. Uzvratio sam - ništa, ništa, ja ga savršeno razumijem. A sada mi se čini da sam razumio upravo ono što će ga skupo koštati. Sa spoznajom da je politički teren u Hrvatskoj jako klizak, Ivica Todorić se, premda se mnogima tako ne čini, ni uz jednu važniju političku opciju nije do kraja vezao, ali je na ovaj ili onaj način sa svakom nastojao biti u dobru. No nije posrijedi samo interes, ima u tome istinskog poštenja. Jer, na primjer, on je nacionalno jako osviješten, ali nije zadrti nacionalist, štoviše, vodio je računa o tome da vrata njegove tvrtke ni Srbima ni bilo kome drugome ne budu zatvorena. Dakle, održavajući distancu prema svim politikama ali ne zamjerajući se nijednoj, Todorić se osjećao moćnim i sa svih strana zaštićenim. Ne znam koliko je taj osjećaj zaštićenosti bio poguban za rasuđivanje o svojim mogućnostima i granicama i poticajan za iluziju o svemoći i za neracionalno vođenje goleme tvrtke, ali je sigurno da je Todorić jednako žrtva te iluzije kao i države u kojoj je bila moguća. Slom Agrokora je zajednički slom njegova vlasnika i države, toliko zajednički da je vrlo teško reći tko je veći krivac. Ipak mi se čini da je veća odgovornost na državi, jer dosad nema niti jednog dokaza da su Ivicu Todorića vodile kriminalne pobude. Koliko god se upiralo prstom u raskoš u kojoj je živjela njegova obitelj, cilj mu nije bio osobna grabežljivost nego gospodarska moć i širenje kakvo je karakteristično za sve kapitaliste. Zašto institucije nisu primjećivale provalije toga širenja? Sada svi podsjećaju na rast Agrokora u Tuđmanovo vrijeme, na Todorićevu spregu s nekim članovima Tuđmanove obitelji, no Agrokor je u to vrijeme bio vrlo stabilna tvrtka i primjer poslovne uspješnosti u mladoj hrvatskoj državi. Možda u Tuđmanovoj “diktaturi” današnjeg slučaja Todorić nikad ne bi bilo. Možda je slabljenje države i nedostatak bilo kakva političkog i institucionalnog autoriteta poslije 2000. godine razlog nekritičkog rasta Agrokora, pa su kao i Todorić jednako krivci i Račan, i Sanader, i J. Kosor, i Milanović, te njihove državne službe koje su tu tvrtku trebale držati pod nadzorom. I je li najbolje rješenje sadašnje vlasti bilo brutalno otimanje privatne tvrtke po na brzinu izmišljenom zakonu, nisu li postojeći zakoni i logika kapitala bili dovoljni da “prirodni” tijek događaja donese i “prirodne” posljedice? Ovako, nije li znakovito da su tri na početku spomenute osobe najvažnije za sudbinu Ivice Todorića – Plenković, Božinović, Cvitan – pripadale istoj Komunističkoj partiji koja se jednako brutalno obračunala s njegovim ocem Antom prije pola stoljeća!?
Svi podsjećaju na rast Agrokora u Tuđmanovo vrijeme, no Agrokor je tada bio stabilan primjer poslovne uspješnosti
Slom Agrokora je zajednički slom njegova vlasnika i države, toliko zajednički da je vrlo teško reći tko je veći krivac. Ipak mi se čini da je veća odgovornost na državi