Oporba se jalovo troši, ali spašava je Vesna Pusić – davno potrošena

Kroz Glas, koji po anketama dobiva 1% nastavlja se manjinska nametljivost koja je Pusićkin HNS obilježavala cijelo vrijeme otkad mu je ona (svjetonazorski) vođa

Velika opasnost s lijeve strane zaprijetila je Andreju Plenkoviću i njegovoj koaliciji. Za nove pothvate okuplja se lijevo-liberalno društvo, ali lider mu ne bi bio Davor Bernardić jer “on nije taj”. Razmjeri te opasnosti za HDZ i partnere najbolje se očituju u snazi stranke koja bi vodila to okupljanje, u Glasu Anke Mrak-Taritaš i Vesne Pusić. Sada Glas u anketama dobiva oko jedan posto glasova, s izgledima da doživi još šokantniji uspon na jedan i pol posto. Tako se nastavlja manjinska nametljivost koja je Pusićkin HNS obilježavala cijelo vrijeme otkad mu je ona (svjetonazorski) vođa. Nijedna stranka nije toliko rabila sintagme “svi hrvatski građani”, “građanska Hrvatska” i slične druge kojim se svojatala cijela zemlja. No ta ju je zemlja držala negdje oko praga za Sabor, i da nije bilo SDP-a nikad Pusićka ne bi bila ni u vlasti, ni ministrica. Svoju manjinsku drskost pokazala je i prije koji dan između redaka nudeći sebe za lidera oporbe, jer “bez obzira na slabost ove Vlade i parlamentarne većine, ne vidim nikog na drugoj strani da preuzme cijelu priču”. Pri tome otpisuje Bernardića čija je stranka po naklonosti birača ipak dvadesetak puta jača od njezine. Nitko u posljednjih dvadesetak godina na čelu neke stranke nije imao takvu sreću kao što je danas ima Andrej Plenković. Dok kao od šale u Hrvatskom saboru i drugdje odbija sve juriše Bernardića i SDP-a, kao zamjena za tu nemoć nudi se Vesna Pusić, osoba kojoj se kredibilitet godinama osipao te se posve osuo. Sukobi u stranci s Čačićem, Vrdoljakom..., opanjkavanje Hrvatske koje je počelo još u ratu okruglim stolom u Zagrebu nazvanim “Hrvati i Srbi” a nastavilo se nepojmljivom optužbom da je hrvatska vlast izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu, dvostruki neuspjeh u nerazumnom poku- šaju da se dokopa visoke stolice u Ujedinjenim narodima..., srozali su joj ionako oskudan ugled do nepostojanja. I dok mlaki premda u vlastohleplju vrući Bernardić čini oporbu sve slabijom, izranja islužena i nimalo vjerodostojna političarka da istoj toj oporbi vrati moć hvastajući se kako “ne vidi točno što bi mogla, osim imati jasan i dosljedan stav i biti artikulirana i argumentirana opozicija”. A na idućim izborima i poslije njih ta bi se opozicija krpila od Glasa, IDS-a i još nekih regionalnih stranaka, zatim možda HSS-a, HSU-a... te sve do SDP-a i Mosta, koji valjda poslije dva ružna iskustva ne bi više htio sa HDZ-om. Oporba je ustinu loša i ona vapi za ljudima koji bi bili dostojni protivnici Plenkoviću, koji još dugo može trošiti kapital što ga je stekao usponom i na čelo HDZ-a i na čelo Vlade i liderstvom u kojem su se ujedinili autoritativnost i uljuđenost, što je u vrhovima hrvatske politike tako rijedak spoj. Trenutačno takvih dostojnih protivnika oporba nema, nema ih ni na vidiku, pa je teško zamisliti da bi možda i na više budućih izbora Plenkovića mogao tko ugroziti. Sada se vidi koliko nedostaje Milanović, koji je od sadašnjeg premijera i predsjednika HDZ-a bio bitno drukčiji, ali je također imao privlačnost vođe kojeg se slijedi. Ako je jedan od kriterija za dobrog vođu zaštitnička moć, zaštitnička i za stranku i za građane i za državu, zamislite koga bi mogao zaštititi Bernardić, a Vesnu Pusić da i ne spominjemo. A tu zaštitničku moć, makar za nekoga i prividnu, dobro glumljenu, imaju i Plenković i Milanović, imali su je i svi uspješni političari u Hrvatskoj od Tuđmana do danas. Nesreća je što Hrvatska nema jaču oporbu koja bi ponudila konkretne programe kao zamjenu za toliko razvikanu stabilnost koju osigurava sadašnja vlast. Ako je Hrvatska stabilna, tko od te stabilnosti može živjeti osim vlast i privilegirani? Stabilno se Hrvatska i iseljava, stabilan je i sve lošiji život, stabilno je i sve veće siromaštvo, stabilno je i profiterstvo inozemnih banaka, stabilne su i sve krcatije pučke kuhinje, stabilana su i pretposljednja i posljednja mjesta na europskim i svjetskim ljestvicama ekonomskih i drugi pokazatelja. Gotovo ništa od toga ne zanima oporbu, nitko da “artikulira i argumentira” što ona ima za te nevolje. Samo protivljenje radi protivljenja, samo zahtjevi za odlaskom ovoga i onoga, pa gotovo i nema ministra u Vladi, a nije iznimka ni njezin predsjednik, za kojeg nije tražen opoziv. Neuspjesi tih zahtjeva samo učvršćuju Plenkovića, povećavaju jalovost oporbene politike, troše ličnosti, pa se umjesto uvjerljiva glasa i stasa javljaju one koje su davno potrošene.

Svoju manjinsku drskost pokazala je V. Pusić i prije koji dan između redaka nudeći sebe za lidera oporbe