GERTRUDA MUNITIĆ
Kad sklopim oči, najradije se vraćam svome Splitu i Maloj Floramye
Nakon desetak godina koliko ne nastupa, Bebi Munitić zapjevala je u svom Splitu pred brojnom publikom koja joj je došla odati priznanje Teško se dolazi do titule koju je svojim izvedbama stekla Gertruda Munitić, zvati se primadonom. Na predstavljanju monografije “Primadonna Gertruda Munitić” Jasmina Bašića, tenora sarajevske opere u kojoj je umjetnica provela najveći dio svoje bogate karijere, u Gradskom kazalištu mladih na Prokurativama okupili su se brojni ljubitelji teatra koji ne zaboravljaju čarobni koloraturni sopran. Kažu mnogi, jedan i jedini, neponovljiv, kristalni glas. U programu su sudjelovali sopranistica Antonija Teskera uz glasovirsku pratnju Zorana Velića, glumci HNK Split Arijana Čulina i Ivan Baranović, a vodio ga je nadahnuto dobar poznavatelj interpretacija Bebi Munitić dr. Tonći Šitin. Dodatnu čar događaju utisnula je zajednička pjesma “Da nije jubavi, ne bi svita bilo” u kojoj se osjetio zvonki Gertrudin glas. Gradsko kazalište mladih prštalo je emocijama, suzu je pustila, ali i diskretno damski obrisala, “čvrsta” horoskopska Lavica koju je ovaj dolazak u Split i te kako dotaknuo. Bio je to jedinstven spoj nostalgije, sjećanja, oduševljenja ne samo nezaboravne Male Floramye nego i svih koji su joj došli odati priznanje i odagnati neprimjerene priče koje su je ponekad pratile. Pristupili smo još zadihanoj Gertrudi i upitali je nekoliko pitanja o njezinim uspjesima, ali i stavovima o životu. Kako se osjećate, kako je bilo popeti se na pozornicu Gradskog kazališta mladih na kojoj ste kao dijete započeli svoju blistavu karijeru? Jako sam, jako uzbuđena. Nakon toliko godina rada, ali i nepravde od Splita imala, eto doživjela sam danas i ljubav. Puno, puno ljubavi, a to je najvažnije u životu svakoga od nas. I poslije toliko godina, a već desetak ne nastupate, opet ovacije. Pjevali ste na velikim pozornicama diljem svijeta, nastupali u brojnim država-
Glazba je univerzalni jezik. Vjerovala sam i vjerujem u humanističku viziju svijeta i cijeli svoj život zalagala sam se za gradnju mostova među ljudima, a ne stvaranje zidova koji bi ih dijelili
ma. Koji vam je ostavio najdojmljiviji trag, što najviše pamtite? Pamtim puno toga, no izdvojila bih nastup u Meksiku. Trebala sam pjevati Gildu u Rigolettu. Letjela sam do tamo više od dvadeset sati i, kad sam stigla, zbog klima-uređaja u zrakoplovu izgubila sam glas! Nikada se to do tada nije dogodilo. Liječnik mi je dao neke jake lijekove. Pribojavala sam se što će biti. To više što je jedan njihov ugledni kazališni kritičar za umjetnicu koja je tu ulogu igrala prije mene mrtav-hladan napisao – dere se kao vol! Probudio se moj dalmatinski dišpet, dala sam sve od sebe. I briljirala. Više od pet tisuća ljudi je skandiralo, bio je to nezaboravni trijumf. Čini se da tog dišpeta i danas ima u vama. Glas vam je još uvijek svjež, a i stas je za svaku pohvalu. Komentiraju to danas Splićani tvrdeći kako izvrsno “nosite godine”. U čemu je tajna, hoćete li nam otkriti recept? Ja sam uvijek nosila emocije. To je tajna mog uspjeha i, kako kažete, izgleda. Glasom i pjevanjem davala sam i prenosila osjećaje. Činjenica je da mi je Bog dao glas, ali 95 posto mog uspjeha rezultat je krvavog rada. Uporno sam radila da bih se iskristalizirala kao umjetnica. Najviše nakon porođaja. Nije bilo lako, ali uspjela sam. Nedvojbeno je da sam, gdje god sam gostovala, doživljavala velike, srdačne aplauze i dugotrajne ovacije. Posvuda, a u Splitu posebno. Bila sam najmlađa Floramye na svijetu, imala sam samo osamnaest godina. Maestro Ivo Tijardović tada mi je rekao: “Kada sam pisao ovu ulogu, zamišljao sam vaš lik, glas i interpretaciju. Kada pjevate ‘Daleko me biser mora’, točno se vidi što pritom osjećate.” Govorio je kako druge mogu tu ariju otpjevati savršeno točno, ali uvijek im fali “ono nešto”. Moj tata je plakao i izlazio iz lože nekoliko puta dok je trajala izvedba. Bio je izvrstan tenor, pjevao je u kazališnom zboru. Pravi idol mu je bila Zlatka Radica, prva Floramye. Govorio je kako bi želio kćer koja bi tako pjevala. Kad je to od mene doživio, plakao je od sreće. On mi je i dao nadimak Bebi. Mnogi me u Splitu samo zovu Bebi. Pjevala sam po Dalmaciji svuda, u svim mjestima koje je moj tata čeznuo vidjeti. Puno sam nastupala s Joškom Markotićem i Klapom Lučica, ali i drugim velikim tenorima i baritonima. Toga se s velikom radošću sjećam. Ali, vi niste “samo” Gertruda ni Bebi. I je li istina da ste željeli biti farmaceutkinja? Da, ja sam Gertruda Marija Magdalena. Samo tko je to smio u onoj državi naglašavati, haha... Točno je. Željela sam biti farmaceutkinja. Kad već pričamo o bivšoj državi, naprosto vas ne mogu ne upitati, iako je to vjerojatno vama deplasirano, o Titu? Da, pjevala sam Titu. To sam morala odraditi kao i mnogi drugi koji su mu pjevali. I to je bila čast. On je apsolutno cijenio pjevanje, operu, umjetnost. Poznavao je, za razliku od mnogih, glazbu i poštovao umjetnike. I dobro je svirao glasovir. Priča se po Splitu da su mnogi muškarci za vama doslovce “ludovali”. Među poznatijima je navodno i slavni nogometaš Bernard Vukas? Da, čula sam i ja za te priče, ali nisam vam ja za to marila. Vratimo se pjevanju. Rekli su da ste čudo od djeteta. Zapisano je da ste jedan od najvećih prirodnih talenata rođenih u posljednjih osam desetljeća na ovim prostorima. Slavni ste, ali slava vas nije ni “opila ni uzela”. Nakon Splita otišli ste u osječku, pa u sarajevsku operu. Nikada niste upisali studij glazbe? Nije mi trebao. Bog mi je dao glas, koloraturni sopran koji su hvalili svuda po svijetu. Završila sam srednju glazbenu školu, naučila svirati klavir i violončelo i to mi je bilo dovoljno. Nikada nisam imala tremu, a sve to zahvaljujem svom profesoru Petru Markoviću Šilanu. Tko su vam bili uzori? Moji veliki uzori bili su Ljiljana Molnar Talajić i Biserka Cvejić u mezzosopranskoj ulozi. Zašto mladi danas rijetko, ili sve rjeđe, slušaju opere? Ja se mogu pohvaliti da sam privukla tisuće i tisuće mladih, napisala je to uostalom Marija Barbieri, operna kritičarka. Privukla sam ih glasom i interpretacijom. Umjetnost je neponovljiva, neuhvatljiva i vječna. Umjetnošću se može sve. Glazba je univerzalni jezik svijeta. Vjerovala sam i vjerujem u humanističku viziju svijeta. Cijeli svoj život koristila sam za gradnju mostova među ljudima, a ne za stvaranje zidova koji bi ih dijelili. Uporabom naše kreativnosti, talenta i slave za potporu pojedinaca mi zapravo predstavljamo nositelje novoga društva. Smatram da samo ljubav i milosrđe mogu promijeniti svijet, nikako sila. Umjetnost predstavlja ono najljepše što čovjek nosi u sebi. Ona je “duša svijeta”. Umjetnik, humanist, mora voljeti život i upozoriti na ljepotu življenja. Opera je neponovljiva, samo ovisi kako joj mladi pristupaju. Ona hrani duh, bez kojeg ne bi bilo ni čovječanstva. Opera nosi čistoću ljubavi, a sreća je zapravo dobrota. Čini se kao da se uvijek smijete. Vječni ste optimist. Je li to vaš forte? Da. Moj forte je optimizam i ljubav prema ljudima. Ja volim sve ljude, posebno djecu. Djeca su radost života. Nadu sam uvijek hranila svojom nadom. Konačno, kad sklopim oči, ja se najradije vraćam svome Splitu i ulozi koja mi je najviše dala i s kojom sam se praktički identificirala. Našoj Maloj Floramye.
Završila sam srednju glazbenu školu, naučila svirati violončelo i klavir, to mi je bilo dosta Mogu se pohvaliti da sam privukla tisuće mladih, svojim glasom i interpretacijom