Bili smo mladi i spremni na sve, ne sluteći što nas čeka
Od 185 policajaca iz Varaždina, Čakovca, Ivanca, Novog Marofa i Ludbrega, 26 ih se nije vratilo kući
N PIŠE: IVICA BETI ismo bili ni svjesni što nas čeka. Stigli smo autobusima u centar Vukovara, već je bio rat, no grad još nije bio opkoljen i blokiran do kraja. Smjestili smo se i za tri dana počeo je pravi rat. Znali smo da se nešto sprema i znali smo što moramo raditi jer smo policajci, no da će tako žestoko krenuti, to nitko nije očekivao – kaže Tomislav Horvat (50) iz međimurskog Donjeg Vidovca, hrvatski branitelj koji je s kolegama iz Varaždinske i Međimurske županije 1991. krenuo braniti Vukovar. U policijskoj postaji Čakovec počeo je raditi početkom travnja, a u ljeto se dobrovoljno javio za odlazak u Vukovar. Sjeća se kako su se tamošnji branitelji razveselili kad su ih ugledali, onako naoružane puškama i pištoljima, dok su oni dotad grad branili s lovačkim puškama i pumpericama. Ranjen je 20. listopada. Jedan dio dum-dum rasprskavajućeg metka pogodio ga je u glavu, prošao kroz korijen nosa i zaustavio se u nepcu. Obilno je krvario. Mislio sam samo na obitelj koja me čekala doma u Međimurju. Sin je imao samo dva mjeseca, a kći četiri godine – kaže. Smješten je u vukovarsku bolnicu u kojoj je, pamti, vladalo beznađe i osjećaj da su prepušteni sami sebi. Slušali su vijesti Siniše Glavaševića. Dana 17. studenog proširila se informacija da se sprema proboj iz opko- ljenog grada. Neki kolege odlučili su se skloniti u bolnici misleći da će ondje biti sigurni, da će doći strani promatrači i evakuirati ih. On se odlučio za proboj jer je vidio da se obrana grada raspala, a više nije bilo ni streljiva. Sa skupinom suboraca uspio je teškom mukom i uz puno sreće stići do Vinkovaca. Svake godine odlazi u Vukovar. – Nama je to sve još jako svježe, iako je prošlo 26 godina. Na obilježavanju pada grada čini nam se kao da se sve to događalo prije nekoliko dana. Čovjek ne bi vjerovao, ali to nosimo u sebi i to je tako – dodaje. Ponosan je jer su grad branili 90 dana od treće najveće vojne sile u Europi. Policijska uprava varaždinska je 28. lipnja 1991. poslala stotinjak policajaca kao ispomoć novoformiranoj policijskoj upravi u Vukovaru. Svakih petnaest dana organizirane su smjene. Sredinom kolovoza poslano je dvjestotinjak policajaca, a 11. rujna njih 185 iz postaja Varaždin, Čakovec, Ivanec, Novi Marof i Ludbreg, pod nazivom Zasebna policijska postrojba Varaždin. Od njih 185, 26 je poginulo ili nestalo, a 66 ih je teže ili lakše ranjeno. Kroz srpske logore prošlo ih je 119. Među teže ranjenima bio je tada 21-godišnji policajac Zoran Križanec iz Varaždina. Bio
sam u Borovu Selu kad je 2. svibnja ubijeno dvanaest redarstvenika. Bili smo smješteni u Erdutu. JNA se vozikala okolo. Domaći milicionari srpske nacionalnosti već se prije povukli iz Dalja, gdje je bila policijska postaja, jer su znali što će se dogoditi. Sve su to isplanirali, navukli su naše dečke da se dovezu nasred sela i počeli pucati po njima. Mi u okolici smo pritiskali koliko smo mogli, no došla je JNA s transporterima. Bili smo mladi i spremni na svašta, a posebna motivacija je bila nepravda prema nama Hrvatima. Pripremao se teren za “veliku Srbiju” i znao sam što se događa. Zato sam se u rujnu ponovno javio kao dobrovoljac za Vukovar – priča. Geleri su ga 2. listopada pogodili u noge. Život su mu spasili kožni remeni na hlačama koji su zaustavili komade metala. Lijeva noga mu je raznesena i amputirana. Prije rata bio je sportaš, pa je počeo trenirati stolni tenis. Postao je državni prvak 1997. godine među paraolimpijcima i reprezentativac. – Prije nekoliko tjedana natjecao sam se na europskom prvenstvu u Laškom i odlučio prekinuti karijeru. Dosta je. Ipak mi je već 47 – smije se. Svakog 11. u mjesecu okupe se on i prijatelji branitelji s područja Varaždina, bace karte, razgovaraju i prisjećaju se onih koji se nisu vratili. – Jako brzo se sve zaboravlja. Varaždin ima sreću što nije ratom stradalo područje, ali je zato dao puno ratnika, kao i Međimurje – ponosno će.