Po povratku u bazu saznao sam da je okupiran i moj grad
Te je 1990. godine studirao elektrotehniku i imao 22 ljeta. Njegov stariji brat bio je saborskim zastupnikom, mlađi srednjoškolac. S roditeljima su živjeli u Slunju, gradu u kojem se Zdravko Modrušan rodio i završio srednju. I kojem se te devedesete vratio, svjestan da doskora neće biti dobro, no ne sluteći koliko će krvavo biti. – Prekinuo sam studij i 5. kolovoza 1990. godine prijavio se u policiju, na tečaj Prvi hrvatski redarstvenik, na koji nas je u prvoj grupi iz Slunja otišao pun vatrogasni kombi. Ni mjesec poslije bio sam u Antiterorističkoj jedinici Lučko – prisjeća se Modrušan. U početku je kući dolazio jednom u dva tjedna, uslijedile su akcije u Pakracu, krvavi Uskrs na Plitvicama, Banija... Odlasci u Slunj prorijedili su se. S roditeljima Katom i Jožicom još se povremeno čuo, a od ljeta ‘91. dobivao je obavijesti da su dobro, iako je Slunj bio sve više u okruženju. Otac Jožica bio je jedan od zapovjednika obrane grada, brat Miroslav u kriznom stožeru, a mlađi brat koji je ime dobio po tati imao je 16 godina kad je to ljeto po završetku škole uzeo pušku u ruke. Netom prije no što će Slunj pasti, Zdravko je dobio zapovijed da se ide u Vukovar. Nije znao što se u tom trenutku događa s njegovom obitelji, tko se gdje nalazi, jesu li uopće dobro... Uzeo je borbeni komplet i sa suborcima krenuo put grada u kojem nikada prije nije bio, pun mladenačkog zanosa i želje da pomogne u njegovoj obrani.
Putovali
smo dva dana, ja sam vozio borbeno oklopno vozilo. Kada smo preko Vinkovaca stigli u Nuštar, prvi sam put vidio okolicu bez boje, a kad se prašina koja je bila u zraku slegla, sve je bilo tamno od zemlje. U zelenoj Slavoniji nije bilo zelenila... Pamtim da je jedan suborac u cijev tenka stavio ljubičasti cvijet... Tu smo se priključili Žutim mravima i krenuli u operaciju probijanja kroz Marince. Nebo se bilo sastavilo sa zemljom. Mrtvi, ranjeni, granate koje su padale posvuda... – izgovara Zdravko Modrušan. Dečki su bodrili jedni druge, govorili sebi da oni to mogu, da idu dalje. No, pokušaj proboja na kraju nije uspio. Branitelji, među kojima je bilo Zdravkovih sugrađana, u okolici Vinkovaca čekali su daljnju zapovijed, a ona je nakon nekog vremena glasila: “Vraćajte se u Zagreb.” I vratili su se, nakon pada Vukovara. Zdravko Modrušan nije znao da je u međuvremenu, dva dana prije pada Vukovara, pao i njegov grad. – U Zagreb smo stigli u neko doba noći. Brat Jožica čekao me ispred baze ATJ Lučko s bijelom vrećicom u ruci. U njoj je bila moja Levi’s jakna koju sam kupio u Italiji, jedino što mi je uspio ponijeti... Rekao mi je da se s mamom dan prije pada Slunja preko Cazina i Jajca izvukao do Zagreba. Gdje su stariji brat i tata, nismo imali pojma – kaže. Jožica
Modrušan među posljednjima je otišao iz Slunja. Zajedno sa sinom Miroslavom i nekoliko sugrađana pješice preko Slunjčice uspijevaju doći u Kruškovaču, selo u Bosni i Hercegovini, pa dalje do Šmrekovaca gdje ih je neki čovjek nahranio. General HVO-a Vlado Šantić uspio je ishoditi da se Miroslava Modrušana – za čiju je glavu bila raspisana svojevrsna tjeralica jer je u očima neprijateljske vojske kao saborski zastupnik bio posebna prijetnja – kamuflira kao pomoćnog djelatnika u vlaku pa je željeznicom uspio stići do Bosanskog Broda, a zatim na hrvatsku stranu. Jožica Modrušan granicu je prešao nekoliko dana kasnije, u podstavi vojnog kaputa, vojnim hlačama i s vrećicom s dokumentima o obrani Slunja. Obitelj se spojila u Zagrebu. Zdravko Modrušan prošao je sva ratišta, u Medku je nastradao od eksplozije. Osamdesetpostotni je ratni vojni invalid. Nakon što se oporavio, vratio se na bojište. Fakultet je završio nakon rata, no ne elektrotehniku, već Policijsku akademiju. Bio je u zapovjedništvu Specijalne policije, zapovjednik interventne, načelnik Sektora upravljanja nekretninama, šef protuterorističke jedinice MUP-a... Sada je ravnatelj Hrvatskog centra za razminiranje. U Vukovar je prvi put otišao prije desetak godina, kada se snimao dokumentarac o Marku Babiću. – Izbjegavao sam povratak – kaže. Kada je prije nekoliko godina bio u Bršadinu, na uništavanju avionske bombe, popeo se na četrdesetak metara visok silos: – Od tamo sam vidio koliko nam je malo nedostajalo da proboj uspije – rekao je Zdravko Modrušan. Marina Borovac