Etiketa nacionalizma kao krinka klasnog rata

Na glavnom trgu u Varšavi proteklog je vikenda, u povodu obilježavanja Dana nezavisnosti Poljske, održan veliki skup na kome se okupilo oko 60.000 ljudi. Manifestacija je privukla veliku pažnju medija jer se u kolonama ljudi pojavio izvjestan broj ekstremista koji su nosili transparente s rasističkim porukama. Uzvikujući parole o “bijeloj” i “čistoj Europi”, ovi su ekstremisti htjeli križu nametnuti kuku, ponizujući ono zbog čega se većina na skupu okupila, a to je proslava nacionalne slobode i ljubavi prema domovini. No, kao što gorak okus u ustima ostavlja ova grupa ekstremista i izostanak njihove jasne osude od vlasti, isto tako je bilo neugodno čitati jednostrane prikaze toga skupa u medijima koji su čitav skup proglasili fašističkim. Dok su jedni cjelini htjeli nametnuti svoj udio, drugi su taj dio htjeli zamijeniti cjelinom. I jedno i drugo grubo je iskrivljavanje stvarnosti. Postavlja se pitanje nisu li ti ekstremisti ustvari samo klauni koje se uvijek i svuda traži – korisne budale koje trebaju potvrditi naše predrasude? Treba reći da je okupljanje Poljaka na glavnom trgu prijestolnice u velikoj mjeri bilo i prosvjedni

Srednjoj Europi lijepi se nacionalizam kao niži oblik postojanja na koji sa svojih visova gledaju europske postnacionalističke elite

skup, isprovociran stalnim pritiscima koji idu prema Poljskoj iz Europske unije. Dio tih pritisaka je i rezolucija, treća u zadnjih godinu i nešto dana, kojom se prijeti Poljskoj suspenzijom iz Vijeća Europe ako ne riješi problem imenovanja petorice ustavnih sudaca u skladu s preporukama Europske komisije. U biti, Europa prve brzine ovdje glumi građanina prvog reda koji drži prodiku građaninu drugog reda. To je hegemonijski pristup koji izaziva revolt. Sličan hegemonijski pristup zemalja Europe prve brzine primjetan je i prema ostalim članicama koje voze u drugoj brzini, a koje dolaze uglavnom iz srednje Europe. Stoga se kod tih članica javlja prirodan obrambeni refleks pred pokušajem ideološke kolonizacije njihova političkog prostora. Tom obrambenom refleksu i odbijanju da se bude građaninom drugog reda u svakoj se prigodi prišiva etiketa nacionalizma, a onda i – fašizma, kako bi ga se ponizilo, a njegovi argumenti ostavili bez snage. Imamo li ovdje na djelu logiku izokrenutoga fašizma? No pogledajmo pobliže sliku nacija u srednjoj Europi, kojima se ovako prišiva etiketa “domoljuba”. Prije svega, vrlo je upitno radi li se ovdje uopće o desnici, pa onda i o radikalnoj desnici, u zapadnjačkom smislu riječi. Nacijama srednje Europe politički uzori nisu Ronald Reagan i Margaret Thatcher premda su neki od njihovih lidera, poput Viktora Orbana, ranije pripadali tom ideološkom taboru. Danas su oni, primjerice, protivnici vojnih intervencija i zalažu se za veliku ulogu države u ekonomiji, po čemu su bliži Jeremyju Corbynu ili Bernieju Sandersu nego Reaganu i Thatcher. Ako se još uvijek radi o desnici, prije možemo govoriti o novoj desnoj paradigmi nego o kontinuitetima s desnicom kakvu znamo iz vremena pada komunizma. Ove nacije ne sanjaju o osvajanjima. Njihov nacionalni osjećaj je defenzivan i pacifistički. Više je zabrinut za to da se stvari ne mijenjaju kod kuće, nego što želi mijenjati svijet po svojim shvaćanjima. Oni pak koji mu predbacuju fašizam danas su ti koji ne prezaju od upotrebe sile kako bi mijenjali svijet, dok vlastite zemlje izlažu oštrim ideološkim podjelama i stanju sličnom građanskom ratu. Lideri nacija srednje Europe znaju pak da je Europa danas biološki iscrpljena i da nema dovoljno mladih ljudi koje bi vodili u besmislene ratove, dok su postnacionalne europske elite te sanjaju o Brest-Litovsku, raskidanju saveza s Trumpovom Amerikom i izgradnji multikulturalnog globalnog carstva. Po političkom ustrojstvu te su nacije izrazito demokratske. Razlika je u tome što su društva na istoku Europe homogenija od onih na Zapadu. Osjećaj nacionalne pripadnosti tu je jači, veze solidarnosti su snažnije, pa je i lakše postići konsenzus o važnim nacionalnim pitanjima. Tu donekle ima značaj i život pod sovjetskom okupacijom, koji je ova društva sačuvao od zapadnih utjecaja u vrijeme dok je tamo tutnjala kulturna revolucija političkih radikala. Društva na istoku Europe stabilnija su i samopouzdanija. Odatle danas dolazi val nacionalnog optimizma koji bi uskoro mogao zapljusnuti staru, umornu i zabrinutu Europu. Srednjoj Europi lijepi se slika nacionalizma kao nekakvog nižeg oblika postojanja na koji sa svojih visova gledaju europske postnacionalističke elite. Etiketa nacionalizma ovdje dobro dođe kao krinka europskog klasnog rata – rata europskih elita protiv građana drugog reda.