Sljedeći

sestru u dobi od četiri i pet godina, čiji su biološki otac i majka bili lišeni roditeljskog prava. – Kada su nakon nekog vremena otišli na posvajanje, dogodilo se upravo ono što je predvidio moj suprug: plakala sam ja, plakao je on, plakala je moja trudna kći... nitko nikoga nije smio pogledati, svi smo plakali. Onda smo se malo smirili i govorili da je najvažnije da djeca dobiju svoje druge, mlade roditelje, a mi ćemo svoje otplakati, ali najvažnije je da njima bude dobro. Međutim, nakon samo 20 dana djeca su se vratila, jednostavno nije upalilo. Evo ih i danas sa mnom – kaže Dragica. Potom je, godinu dana kasnije, stigla i 15-godišnja Mirjana, koja je živeći u njihovu domu završila srednju školu pa je s punoljetnošću otišla živjeti na more gdje je pronašla posao. – Otpremili smo je u život – kaže jednostavno.

je u dom Islamijevih stigao dječak, Tomica, uskoro i sestre Ankica i Dragana, obje u tinejdžerskoj dobi. Potom su vrata svojeg doma i svojeg velikog srca otvorili za dvije djevojčice: mlađa je imala tek 18 mjeseci, a starija četiri godine. – Ta su nam djeca stigla nakon telefonskog poziva na tzv. krizni smještaj, doslovno, u dva sata u noći, nakon što im je umrla majka, ali ostala su punih godinu dana. Malena je kod nas i počela govoriti, moj ju je suprug obožavao – kaže Dragica pa dodaje da je posljednji stigao Antun, ima tome godina i pol. Do dolaska u Dragičin dom živio je tek nekoliko kuća dalje od njezina, udomljen u obitelji s kojom nije uspio “kliknuti”. – Imao je problema u svojoj bivšoj udomiteljskoj obitelji pa me socijalna radnica zamolila da mu pomognem, zapravo, doslovno me zamolila da ga spasim. I što ja tu mogu, jednostavno ne znam reći “ne”! Tada sam joj rekla da ću to rado učiniti, ali da imam dozvolu za troje djece te da bi Antun bio četvrti, ali ona je rekla da se ništa ne brinem, da će riješiti papirologiju. Tako je i bilo, a nas dvoje na prvu smo “kliknuli”. Sretan je kod mene, stalno mi govori: teto moja, tetice, ja tebe jako volim – kaže Dragica Islami. – Premda su, tehnički gledano, “samo” udomljena, sva ta djeca žive sa mnom 24 sata dnevno, kao da su moja vlastita. Prolazite s njima i radosti i tuge, kao i s vlastitom djecom, s tim da udomljena djeca iza sebe imaju i tragedije i teške traume. Mnoga od njih dugo su mokrila u krevet u godinama kada djeca to više ne rade. S njima treba i odtugovati ono što se mora, boriti se zajedno s njima i priuštiti im normalan život. Ja sam se silno trudila da ne osjete da su “samo” udomljeni, nego da budu dobri učenici, da budu odjeveni kao i ostali đaci, da u mojoj kući osjete roditeljsku ljubav. Oni su naša djeca. Kod nas svako dijete ima mjesto za stolom i mjesto u našim srcima – kaže Dragica pa s ponosom kaže da je njezin Tibor osvojio broncu na državnom prvenstvu u karateu. Osmijeh s njezina lica može skinuti tek teško sjećanje na početak kolovoza ove godine, kada je njezin voljeni suprug iznenada preminuo. Dogodilo se to u vrijeme velikih ljetnih vrućina koje njezina Kemala nisu mogle otjerati od posla: umro je izrađujući drvenu klupu na kojoj danas sjede sva njihova djeca. Kao što je prethodno svojim zlatnim rukama uredio okućnicu koja danas nalikuje malom dječjem raju. Slomljena nenadoknadivim gubitkom, Dragica ipak nije sama. Djeca će i dalje dolaziti u njezin dom, a Tibora i Snježanu, prvu udomljenu djecu, uskoro će udomiti njezina kći. – U slučaju da se meni nešto dogodi, jer godine čine svoje, želim biti sigurna da će ova djeca ostati dio naše obitelji – kaže Vukovarka velikog srca.