Za naše suce mito MOL-a dokazano, a za arbitre, po blažim kriterijima – nije

Trojica sudaca u arbitraži RH protiv MOL-a uz blaži dokazni standard prilično su uvjereni da svaki sudac ili sud koji pročita Ježićev iskaz ne bi zaključio ništa drugo nego da je nepouzdan svjedok

Sanaderov slučaj Ina-MOL jedan je od pravno i politički najkontroverznijih europskih slučajeva, kojima se trenutačno bavi i Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu i Europski sud u Luksemburgu, gdje se može riješiti i pravna sudbina šefa MOL-a Zsolta T. Hernádija. Zasad je o ispisano 615 stranica, osuđujuća presuda Županijskog suda u Zagrebu (195 stranica), pravomoćna Vrhovnog suda (37), ukidajuća odluka Ustavnog suda (187, zajedno sa slučajem Hypo) i odluka UNCITRAL-ove arbitraže (196, a 162 čista presuda). Analizom tih odluka, pokušali smo doći do odgovora što nam se to dogodilo nakon svega što smo u hrvatskim sudnicama čuli o MOL-ovu mitu bivšem premijeru Ivi Sanaderu kako bi učinio sve da se potpišu dva ugovora u korist MOL-a radi prevlasti u upravljanju Inom i radi izdvajanja plinskog poslovanja. Arbitri su zapravo presudili da je hrvatska priča šuplja. Inače, standardi dokazivanja puno su stroži u kaznenom pravu gdje optužba mora biti dokazana “izvan razumne sumnje” odnosno tako da niti jedna druga razumna verzija ne dolazi u obzir. U civilnim predmetima kriteriji su blaži. Naš Zakon o parničnom postupku traži da se činjenice utvrde sa “sigurnošću”, a u krajnjem slučaju s “visokim stupnjem vjerojatnosti”, što znači kako ipak postoji manji stupanj vjerojatnosti da se nešto nije dogodilo kako je utvrđeno. UNCITRAL-ov arbitražni sud na sedam stranica obrazlaže prijepore o standardima dokazivanja od najmekših “balance of probabilities” ili “more likely than not” što bi u prijevodu značilo više da se nešto dogodilo, nego da nije (pretežnija vjerojatnost). Pri tomu, kažu, sudski posao nije znanstvena aktivnost u kojoj oni mjere vrijednost ili opseg dokaza u određenoj mjernoj jedinici. U sportskim arbitražama (Arbitar Jan Paulsson bio je na tri olimpijade, u Atlanti, Naganu i Sydneyu) koriste standard “unu- tarnjeg uvjerenja”. O tomu su ispisane tisuće stranica. Naravno, hrvatska je strana tražila blaže kriterije, “razumnu sigurnost”, za što su se na koncu arbitražni suci i odlučili procjenjujući kako je riječ o standardu iznad kriterija “pretežnije vjerojatnosti”.

Ne optužuju Uskok

Kazneni standard “izvan razumne sumnje” stroži je od toga. Još je intrigantnije, pa možda i zabrinjavajuće, kako to da su naši suci, primjenjujući strože kriterije, ocijenili neke dokaze vjerodostojnima, dok su arbitri uz primjenu blažih dokaznih standarda zaključili suprotno. I to što, da su “prilično uvjereni da niti jedan sudac ili sud koji vidi ili pročita iskaz Ježića ne bi došao ni do jednog drugog zaključka osim da je Ježić u potpunosti nepouzdan svjedok”. To su potkrijepili tablicom sa šest primjera neuvjerljivih dijelova njegove priče. Ježićev iskaz jedan je od tri glavne dokazne niti u prilog hrvatske priče o MOL-ovu podmićivanju Sanadera. Preostale su svjedočenje Stephana Hurlimanna te sama osuda Sanadera koja je nakon podnošenja arbitražne tužbe postala pravomoćna, premda hrvatska strana ni tada nije tvrdila da je arbitražni sud vezan tom odlukom, već da sud i o tomu treba voditi računa. Kako je Ustavni sud ukinuo tu presudu, Hrvatska se više nije mogla na to pozivati. Naši su kazneni suci Ježićev iskaz ocijenili vjerodostojnim, a arbitri potpuno nepouzdanim? O tomu da je Ivan Turudić jedan od naših najboljih sudaca svojedobno su