Lažna vijest je zadnja šansa za povratak etike u novinarstvo

Izmišljene informacije predstavljaju vrhunac degeneracije medijskog prostora, svojevrsnu šok-terapiju koja bi mogla otrijezniti i tradicionalne medije i publike i zaustaviti banalizaciju tog prostora

LPiše Marijana Grbeša ažne vijesti najbolja su stvar koja se mogla dogoditi novinarstvu’. Tu kontroverznu i sasvim točnu tezu iznio je nedavno Charlie Beckett, profesor na London School of Economics and Political Science, pokušavajući dekonstruirati fenomen lažnih vijesti koji je doživio svoju globalnu afirmaciju prošle godine za vrijeme američkih predsjedničkih izbora. Među proizvođačima lažnih vijesti našla se i skupina spretnih i bezobraznih momaka iz makedonskog Velesa koja je shvatila da može vrlo dobro unovčiti tendenciju jednog dijela birača da konzumiraju samo one informacije koje su konzistentne s njihovim uvjerenjima i u koje žele pošto-poto vjerovati. Tako su počeli objavljivati potpuno izmišljene, ali uvjerljivo zapakirane vijesti koje hvale jednog, a blate drugog kandidata. Istraživanja su pokazala da su najbolji prolaz kod publike imale “vijesti” koje veličaju Donalda Trumpa poput “Hollywood u šoku, Denzel Washington glasat će za Trumpa” ili kompromitiraju Hillary Clinton poput vijesti da je 1970-ih bila u vezi s Yoko Ono. Najveća snaga lažnih vijesti je u tome što vrlo vjerno kopiraju format mainstream žutila, a njihova pojava posljedica je drastičnih promjena kroz koje posljednjih godina prolaze tradicionalni mediji i novinarstvo. Dok jedni te promjene nazivaju “krizom”, drugi smatraju da je ispravnije govoriti o “promjeni paradigme”. Zagovornici prve, kritičke perspektive, tvrde da je novinarstvo kakvo smo nekad poznavali uglavnom mrtvo, da je nemilosrdna bitka za publikom i oglašivačima potpuno srozala profesionalne standarde te da je banalni senzacionalizam zgazio novinarstvo kakvo smo nekad znali.

Doba sumnje

Zagovornici druge struje, koju uvjetno možemo nazvati strujom “digitalne evolucije”, smatraju da se društveno, tehnološko i medijsko okruženje toliko promijenilo da današnje novinarstvo nije moguće procjenjivati na temelju nekadašnjih, prevladanih normi i standarda, već da kvalitetu medij- skih i novinarskih proizvoda treba promatrati na temelju sasvim novih kategorija i kriterija. Ono što je zajedničko objema strujama pretpostavka je da u središtu svih promjena stoje digitalni mediji. Nove interaktivne tehnologije kumovale su usponu dvaju izuzetno bitnih fenomena koji su presudno odredili suvremeno medijsko okruženje – “postčinjeničnog društva” i “ekonomije pažnje”. Oxfordski rječnik riječ “postčinjenično” proglasio je riječju 2016. godine. Taj pojam često se koristi izmjenično s frazom “doba sumnje” koja opisuje progresivni pad povjerenja u institucije i tradicionalne autoritete – politiku, državne i znanstvene institucije, medije – a koji prati tendencija građana da se sve više okreću sebi i sebi sličnima, dakle “običnim” ljudima, kao krajnjim izvorima istine i autoriteta. Drugim riječima, zabrinuta mama na Fejsu više vjeruje osobnom iskustvu druge zabrinute mame nego liječnicima. Digitalni mediji posve su otvorili prostor za horizontalnu komunikaciju “svakog sa svakim”, ali i potaknuli eksploziju alternativnih izvora informacija te time ohrabrili sumnju građana prema znanju koje dolazi od službenih institucija i stručnjaka. Dobar primjer za to je kampanja protiv cijepljenja koja odlično utjelovljuje sve prisutniju skepsu prema konvencionalnom znanju i autoritetima. Mediji se u tom vrtlogu nepovjerenja nalaze u paradoksalnoj poziciji – oni su s jedne strane objekt tog nepovjerenja, a s druge strane su jedan od njegovih najvećih generatora. To se najbolje očituje u njihovom pretežno negativnom, a nerijetko i “hejterskom” diskursu u izvještavanju o politici koji dodatno smanjuje ionako nisko povjerenje u politiku i institucije. Brojna istraživanja provedena u Europi i SAD-u pokazala su da se negativnost u izvještavanju o politici progresivno povećava. Diskurs identifikacije s običnim ljudima, a nasuprot omraženim političkim elitama i establišmentu, koji dominira u većini medijskih sustava, u literaturi se sve češće naziva “medijskim populizmom”. Upravo je on, prema pisanju niza britanskih autora, jedan od krivaca za britanski Brexit. U hrvatskom novinarstvu taj je diskurs vrlo izražen i nerijetko poprima groteskne razmjere. Druga paradigma koja je presudno utjecala na suvremeno medijsko okruženje i novinarske prakse je uspon tzv. ekonomije pažnje. U