Rusija je pučem u Crnoj Gori pokušala spriječiti širenje EU i NATO-a na zapadni Balkan
Iz dosadašnjeg tijeka suđenja neupitno je da su ruski državljani bili nalogodavci i financijeri udara. Utvrđeno da je barem jedan od njih bio službenik ruskog diplomatskog predstavništva u Varšavi
Milo Đukanović punih je 27 godina ključna figura suvremene crnogorske politike. To je i danas, iako posljednjih godinu dana nije ni premijer, ni predsjednik, već samo šef vladajuće Demokratske partije socijalista (DPS). Od 1990. godine, kada nakon tzv. birokratske revolucije s navršenih 29 godina postaje najmlađi premijer u Europi, do 1997. i zbacivanja s trona političke struje Momira Bulatovića, Đukanović je bio promotor Miloševićeve politike. Te godine kao predsjednik Crne Gore radi zaokret i počinje trasirati put najprije crnogorskoj samostalnosti, a zatim i euroatlantskim integracijama najmanje zapadnobalkanske zemlje. U tih 20 godina, Đukanović je dobio sve važne političke bitke. Crna Gora odvojila se iz zajednice sa Srbijom, prije koju godinu započela je pristupne pregovore s Europskom unijom, a od lipnja ove godine članica je NATO saveza. Kao politički otac moderne Crne Gore, Đukanović je i dalje prisutan u političkim tokovima zemlje, ovoga puta u ulozi nadglednika euroatlantskih integracija zemlje.
Čime se bavite proteklih godinu dana, otkad ne obnašate izvršnu političku dužnost? Jeste li i dalje aktivni kreator crnogorske politike?
I dalje se dominantno bavim politikom, sada s pozicije predsjednika vladajuće stranke. Već dugo vremena sam na tom poslu, koji sam najčešće obavljao uz dužnost predsjednika Vlade. Posljednju godinu napokon sam u prilici da se ozbiljnije posvetim samo stranci. To vrijeme je prošlo uglavnom u analizi rada, otklanjanju određenih nedostataka, obnavljanju stranke i izgradnji novih struktura koje su neophodne svakoj modernoj političkoj partiji. Konkretno, posebno smo se bavili pitanjima odnosa s javnošću i međunarodnom suradnjom. Mislim da smo te segmente dosta unaprijedili, tako da je DPS danas spremniji za suvremeni politički život Crne Gore.
Je li ova godina zapravo svojevrsni intermezzo između dva politička mandata? Govori se da je vaša reaktivacija moguća već na predsjedničkim izborima sljedeće godine?
Nisam se povukao s takvom namjerom. Poznato je da sam već dvaput napuštao mjesto predsjednika Vlade nakon pobjeda na parlamentarnim izborima. Oba puta namjera je bila da završim s obnašanjem državnih funkcija, i da još neko vrijeme sudjelujem u političkom životu na dužnosti šefa stranke. Uostalom, kao i sada. U prethodna dva navrata, stjecajem izvanrednih okolnosti, morao sam se vratiti. Naglašavam da je oba puta to bilo protiv mojih planova i interesa. Izbivajući tada iz politike, ozbiljno sam radio na pripremi alternativnog terena za vlastiti profesionalni angažman u biznisu. I ovoga puta namjera je da moje povlačenje iz državno-političkog angažmana bude konačno, a da eventualno budem od po- moći svojim iskustvom s pozicije predsjednika stranke. I taj posao mi godi. Nisam profesionalno angažiran, ali u stranci provodim dobar dio dana, s namjerom da unaprijedim njezino funkcioniranje, što može, imajući u vidu specifičnu težinu DPS-a, značiti i unapređenje ukupnog političkog ambijenta u Crnoj Gori.
Ali vaša kandidatura na nadolazećim predsjedničkim izborima nije isključena?
Naravno, nije isključena. Svojih 25 najboljih godina dao sam da dođemo do onoga što danas smatramo tekovinom suvremene Crne Gore. To je, prije svega, vrijedno nacionalno i državno ostvarenje, a onda svakako i osobno postignuće. Kad god bude potrebno učiniti nešto da se to sačuva i unaprijedi, neću biti u dilemi angažirati se ili ne. Međutim, uvjeren sam da ćemo na predstojećim predsjedničkim izborima iznjedriti dovoljno kvalitetnog kandidata s kojim ćemo ostvariti važnu političku pobjedu i učvrstiti euroatlantski smjer Crne Gore.
Jednom ste prilikom izjavili da se namjeravate baviti dugoročnim pitanjima i strategijama koje su nužne za održivi razvoj zemlje. Koja su to područja?
Danas, kada sam svojom voljom izvan dnevne vreve i trke za obavezama, koje ne obavljaju drugi, sistemski nadležni, mogu udubljenije razmisliti kako ispravno definiranu razvojnu strategiju efikasno implementirati. A ona je dominantno usmjerena na valorizaciju turističkih resursa i razvoja uslužnog sektora koji prati visokokvalitetni turizam. Smatram da sastavni dio toga treba biti i proi- zvodnja zdrave hrane. Tako široko definiran razvojni zadatak podrazumijeva neke resurse koje nismo dotakli, naročito u kontinentalno-planinskom dijelu zemlje. Imamo i mnogo poljoprivrednih površina koje stoje neiskorištene kao posljedica napadne industrijalizacije Crne Gore u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata. Šansa je tu, a strategiju treba postaviti na način da koncept bude dugoročno održiv. Mislim da svojim iskustvom na tom području mogu biti od koristi. Nemam ambicije da iz sjene upravljam političkim životom jer da je tako, bio bih premijer, za što sam dobio sav legitimitet na prošlim izborima.
Što je dosad otkrila istraga oko pokušaja prošlogodišnjeg državnog udara i atentata na vas?
Istraga je dala određeni rezultat temeljem kojeg je podignuta optužnica i već se vodi poodmakli sudski postupak koji se izravno prenosi na televizijama. Sve što vidim potvrđuje informacije koje sam dobio kao tadašnji premijer uoči i neposredno nakon parlamentarnih izbora kada je puč pripreman i osujećen. Za mene, nema nikakve sumnje da je ta teroristička akcija bila politički inspirirana s namjerom da se zaustavi ulazak Crne Gore u NATO i daljnja integracija u europski sustav vrijednosti, što je po mom mišljenju kapitalno ostvarenje naše zemlje. U svim zapadnobalkanskim društvima, pa tako i u Crnoj Gori, postoji snažan pokret otpora europskim integracijama, s ciljem konzerviranja njihovih historijskih stranputica. Ipak, u Crnoj Gori imamo dominantan proeuropski pokret koji je doveo do neovisnosti države, istovremeno poštujući vrlo visoke demokratske standarde. Nakon toga, u proteklih 11 godina, pokazali smo da smo znali i zašto smo preuzeli odgovornost za svoju budućnost. Taj zaokret, uvođenje Crne Gore u europski sustav vrijednosti, danas je očigledan. Zato nema nikakve sumnje da je sve što se događalo uoči izbora u listopadu prošle godine, sve što je bilo podržano od treće zemlje koja ima interes da zaustavi širenje NATO-a i Europske unije na prostoru zapadnog Balkana, kao i sve ono što se događa nakon toga, bio ozbiljan pokušaj opasnim sredstvima da se Crna Gora odvrati od tog puta.
Na koju konkretno zemlju mislite?
Na državu koja se deklarirala da je
Kad je u pitanju regija, uvjeren sam da će ključan biti izlazak iz stanja zaostalosti. Ključni uzrok tome je ekonomska zaostalost, koja onda stvara demokratsku
to njezin interes i njezina politika, koja nije ni prikrivala svoju podršku tom dijelu crnogorske opozicije. Prvenstveno na politiku službene Moskve čiji su dužnosnici uoči i nakon izbora uporno ponavljali da je njihov interes da Crna Gora ne uđe u NATO. S podtekstom: ako se to i dogodi, ostale države zapadnog Balkana nikako ne bi smjele slijediti taj put. Osim toga, stalno se provlači teza da Rusija kao velika sila ima legitimno pra- vo podržavati one političke strukture – u našem slučaju Demokratski front – koje promjenom vlasti u stranoj državi trebaju osigurati implementaciju ruskih strateških interesa. Nije tu važna samo Crna Gora, da ne pretjerujem s našim geopolitičkim značajem. Preko nas je trebalo poslati poruku ostalima, kada je naša regija u pitanju, prije svega Srbiji. S obzirom na to da sve zemlje regije deklarativno žele ući u Europsku uniju, a samo Srbija ne želi u NATO, takvim strateškim smjerom zapadnobalkanskih društava našli smo se na liniji sukoba između Rusije i Europe, Rusije i Zapada i njihova sustava vrijednosti.
Očekujete li da se upletenost Rusije u organizaciju puča dokaže kroz aktualni sudski proces?
Vidjet ćemo. Ono što je neupitno iz dosadašnjeg tijeka suđenja jest da su ruski državljani bili i nalogodavci i financijeri. Prema dostupnim podacima, nedvosmisleno je ustanovljeno da je barem jedan od njih bio ruski dužnosnik, da je bio pripadnik ruskog diplomatskog predstavništva u Varšavi, gdje je postao persona non grata upravo zbog obavještajnog angažmana.
Znači, rovovski rat između protagonista proeuropske politike i pristalica tradicionalne balkanske političke matrice nastavljen je i nakon ulaska Crne Gore u NATO u lipnju ove godine?
To je najmarkantnija osobina političkog života svih zapadnobalkanskih zemalja. Ipak, ponavljam, u Crnoj Gori izvjesno proeuropska politika i proeuropski pokret su dominantni. Rezultat toga je članstvo u NATO-u i napredak na putu pregovora s EU. Ali, vrenje u društvu o kojem pitate vrlo je jako. Po meni, EU ne pokazuje dovoljno interesa niti ofenzivnu strategiju kako da odnese političku prevagu kao jedna od zainteresiranih strana za integraciju te europske regije. Iako, danas je očigledno da Europa nije jedini geopolitički igrač na ovom prostoru.
Jeste li tih dana kada je pokušan državni udar imali jasnu potporu Europske unije i SAD-a kao vodeće članice NATO-a?
Ne, tih dana bili smo sami u suočavanju s ozbiljnom i opasnom organizacijom. Ali uspješno smo se tome oduprli. Europski partneri i SAD pomogli su nam u granicama zakona kroz pravosudnu i sigurnosnu suradnju nakon što smo ih o tome obavijestili. Na taj smo način upotpunjavali mozaik informacija i dokaza koji su danas na raspolaganju našem državnom odvjetništvu u sudskom procesu koji se vodi. Želim naglasiti još jednom da je borba između proeuropskih i protueuropskih snaga oštra. Ona nije jednostavna, jer ovo više nije neposredno posthladnoratovsko doba eurofilske euforije. Ambijent je promijenjen. Dugo je već Europa u krizi, vlade članica EU moraju se svojoj javnosti sve češće pravdati zbog politike proširenja. S druge pak strane, na globalnoj su se sceni konsolidirali drugi centri moći, koji smatraju legitimnim penetriranje svojih interesa u čitavoj Europi. U Crnoj Gori znamo da smo historijski, geografski, civilizacijski i kulturološki dio europskog miljea i time dio euroatlantske alijanse. Međutim, Nastavak na 6. stranici