Nevidljivi kineski zid između Moskve i Bruxellesa
Peking se velikim ulaganjima od Baltika do Grčke želi strateški pozicionirati u srcu EU
Viktora Orbana mnogi vide kao lidera skupine 16 zemalja u odnosu s Kinom, jer mađarski premijer ne pleše onako kako Bruxelles svira Nakon što je znatno ojačala svoj globalni utjecaj na području jugoistočne Azije i Afrike, Kina počinje intenzivirati svoju prisutnost i u Europi. Strateški je za to odabrala 16 zemalja središnje i istočne Europe s oko 120 milijuna stanovnika, svojevrsni “zid” između zapadnog dijela Starog kontinenta i Rusije koji se proteže od baltičkih zemalja i Poljske na sjeveru do sjevernih granica Grčke na jugu. U Budimpešti je u ponedjeljak održan summit “16+1”, skup lidera 16 europskih zemalja i kineskog premijera Li Kequianga. Skup na kojemu je Hrvatsku predstavljao premijer Andrej Plenković.
Orbanov paradoks
– Naš je cilj vidjeti prosperitetnu, uspješnu Europu, a jače veze sa zemljama središnje i južne Europe tomu će svakako pridonijeti – ustvrdio je premijer Li Kequiang predstavljajući cijeli niz projekata koje Kina na ovom području planira poduprijeti ili u njih ulagati. Riječ je mahom o infrastrukturnim projektima poput gradnje željezničke pruge Budimpešta - Beograd koja je najavljena još prije dvije godine, gradnji vjetroelektrana u Poljskoj, postavljanju solarnih elektrana u Češkoj, gradnji proizvodnih tvrtki u Bugarskoj... Cijeli je niz projekata u pripremi, a za Hrvatsku Kina priprema nekoliko nekretninskih zahvata. – Europski su resursi za gradnju i obnovu infrastrukture nedovoljni. Ova regija treba vanjske tehnološke i financijske resurse – ustvrdio je domaćin skupa, mađarski premijer Viktor Orban. Upravo Mađarsku dobar dio analitičara vidi kao neformalnog predvodnika skupine “16”, i to zbog nekoliko razloga. Prije svega, iako je Poljska po površini i broju stanovnika najveća zemlja među 16 država okupljenih oko kineske inicijative, upravo je u Mađarsku posljednjih godina otišlo oko 80 posto kineskih ulaganja na području središnje i istočne Europe. No još je u tome bitniji Orbanov stav i imidž koji njeguje već godinama “enfant terrible” Europske unije, čelnik države članice koji baš i ne poštuje sve što propisuje Bruxelles. Paradoksalno je da je upravo Orban, koji je unazad dvije godine zatvorio granice Mađarske za sve migrante, sada pozvao na otvorenost i politiku dobrodošlice. – Ako se Europa zatvori u sebe, izgubit će sposobnost rasta. Naših 16 zemalja uvijek su bile otvorene, i uvijek će ostati otvorene. Mogućnost suradnje s Kinom smatramo velikom prilikom – izjavio je Orban. Iako inicijativa “16+1” koja je potekla iz Pekinga nije potpuna novost, već se održava nekoliko godina, tek sada se počinje znatno razmahivati. Poklapa se to sa sve većim ambicijama Pekinga za izlazak na globalnu političku scenu i sudjelovanje u događajima koji se ne odvijaju u njegovu neposrednom okruženju. A na takav razvoj događaja ne gledaju pretjerano blagonaklo-
Posljednjih godina oko 80 posto kineskih ulaganja u tu regiju završilo je u Mađarskoj
no ni Bruxelles i Berlin, ali ni Moskva. Što se Europske unije tiče, tom inicijativom Kine slabi utjecaj Europske unije budući da se dotiče i dijela projekata koji su pod nadležnosti same Europske unije.
Politički utjecaj
Berlinu se pak tim projektima ruši utjecaj na području na kojem je već tradicionalno nedodirljivi politički i gospodarski autoritet, a Moskvi jačanjem uloge Pekinga u ovom dijelu Europe slabi utjecaj u Beogradu, ali i u Ljubljani, Pragu, Bratislavi i Budimpešti, u državama koje s Rusijom imaju jako dobre odnose. Kineski je cilj uložiti novac, zaposliti svoju operativu na poslovima diljem središnje i istočne Europe, ali i ostvariti politički utjecaj. Ne samo u regiji ili u UN-u, u kojemu članice inicijative “16+1” imaju glas, već i u samoj Europskoj uniji. I u tome polako uspijeva. To se najbolje vidjelo prošle godine kada je Europska unija debatirala na koji način odgovoriti na kineske zahtjeve u Južnokineskom moru koji su se protivili međunarodnom pomorskom pravu. Iako je većina europskih diplomata bila za oštru osudu zahtjeva iz Pekinga, rezolucija je pod pritiskom Mađarske znatno ublažena.
Berlin osjeća da Njemačka kineskim projektima gubi utjecaj na “svojim” područjima