Što jest, a što nije opasno hibridno djelovanje

Hibridno djelovanje je stvaran fenomen. Ipak, u Hrvatskoj ne toliko stvaran kakvim ga nastoji prikazati premijer Andrej Plenković. Bolje rečeno: hibridno djelovanje protiv Europske unije je stvarno, pa je stoga kroz EU moguća meta i Hrvatska kao država članica, ali upravo zato što je stvarno ne treba raditi inflaciju tog pojma i zaključivati da hibridno djelovanje postoji ondje gdje ustvari ne postoji. Jer onda neće biti uvjerljivosti u upućivanju na takvu pojavu ondje gdje zaista postoji. Proteklih nekoliko dana taj je pojam hibridnog ratovanja/djelovanja u političkom/ekonomskom/ medijskom prostoru bio tema brojnih rasprava. Povod je bila vijest televizije N1 o izvješću SOA-e upućenom saborskom Odboru za nacionalnu sigurnost, na čijem je kraju N1 olako spomenuo i navodnu tvrdnju neimenovanog tijela (ne SOA-e) o tome da u Hrvatskoj nema hibridnog medijskog rata. Kako je to protumačeno kao znak da se sigurnosno-obavještajni sustav RH ne slaže s tvrdnjama koje je premijer Plenković u više navrata javno iznosio o postojanju hibridnog djelovanja baš u Hrvatskoj, tj. ne samo u čitavoj EU, premijera su novinari o

Todorić na blogu i oporba u Saboru, posebno kad su im argumenti napada na Vladu slični, možda jest neugodna stvar za premijera, ali to ne znači automatski da je riječ o hibridnom djelovanju Hibridno djelovanje protiv Europske unije je stvarno pa je stoga kroz EU moguća meta i Hrvatska kao država članica, ali upravo zato što je stvarno ne treba raditi inflaciju tog pojma i zaključivati da hibridno djelovanje postoji ondje gdje ustvari ne postoji. Jer onda neće biti uvjerljivosti u upućivanju na takvu pojavu ondje gdje zaista postoji

tome upitali na summitu EU-a i zemalja Istočnog partnerstva u Bruxellesu: – Glavna tema ovdje je hibridno medijsko djelovanje. Samo naivni ljudi mogu misliti da Hrvatska nije dio tog procesa – rekao je. Čini se da je u ovoj priči pretjerao i N1, a da u konstantnom provlačenju teze o hibridnom djelovanju protiv RH pretjeruje i premijer. Zašto Plenković? Zato što, u nedostatku obrazloženja za takav zaključak o hibridnom djelovanju, odnosno u stalnom oslanjanju na posrednu vezu po kojoj takav fenomen postoji protiv EU pa onda mora postojati i protiv Hrvatske, dolazi u opasnost da hibridnim djelovanjem proglasi i najnormalniji, sasvim legitiman rad raznih aktera. Razvlašteni gazda Agrokora Ivica Todorić na blogu i oporba u Saboru, posebno kad im je argumentacija kojom napadaju Vladu zbog Agrokora vrlo slična, možda jest neugodna stvar za premijera, ali to ne znači da se automatski radi o hibridnom djelovanju protiv njegove Vlade. Olako potezanje takvog zaključka može biti opasno. Ako se već poteže, takav zaključak mora biti javnosti bolje obrazložen i potkrijepljen snažnim argumentima i dokazima. Jer, u suprotnom, sve i svakoga možemo proglasiti akterom hibridnog djelovanja. Možda se premijer Plenković iskreno osjeća kao da je medijski najnapadaniji hrvatski premijer u povijesti. Možda u tome nazire i neki ruski potpis jer dio medijskih kritika koje su se zalijepile za njega, a tiču se navodno loše odigranog vanjskopolitičkog poteza s nuđenjem hrvatskih iskustava u mirnoj reintegraciji za rješenje situacije u Ukrajini, bio je naslonjen na službena priopćenja iz Moskve (na koje je velik dio komentatora nasjeo i, kao što je u ovoj kolumni već izneseno, nepravedno optužio Plenkovića). Ali to ne daje za pravo Plenkoviću da bude brz na okidaču i vrišti “hibridni rat” kad god se osjeća kritiziranim u javnosti i kad mu etiketa hibridnog djelovanja pruža utočište, zonu komfora u koju se može skloniti. Ako ima osjećaj da je najnapadaniji hrvatski lider, neka se prisjeti Zorana Milanovića: nije li on bio izložen hibridnoj političkoj kampanji šatorskog krila HDZ-a? Neka se prisjeti Ivice Račana: nije li poticanje narodnog gunđanja guslarskim poskočicama “oj, Ivice i Stipane, pojest će vas crne vrane” bilo također jedan hibridan oblik rušenja vlasti? Na kraju krajeva, prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman vjerojatno je i navijače Dinama percipirao kao agente u hibridnom ratu, samo što taj pojam još nije bio u opticaju. Ipak, za razliku od svih nakon njega, Tuđman je vodio državu dok je ona zaista bila u ratu, žrtva agresije i meta stvarnog hibridnog rata. To iskustvo koje imamo trebalo bi biti još jedan snažan razlog zbog kojeg ne bismo olako smjeli svaku situaciju koja nam se ne sviđa proglašavati hibridnim djelovanjem protiv nas. U usporedbi s Crnom Gorom, gdje upravo traje suđenje za pokušaj državnog udara za koji su optuženi i tajni agenti Rusije, pogrešno je tvrditi da pisanje Todorića na blogu, pokušaj ruske Sberbanka da vrati svoj nedovoljno sigurno plasiran novac u Agrokoru i kritično pisanje hrvatskih medija o Vladi (što im je posao) predstavlja približno istovjetan primjer. Jačati medijsku pismenost – da. Osvijestiti društvo na činjenicu da se fenomen hibridnog djelovanja u modernom svijetu mijenja i postaje opasniji – da. Čistiti ispred svoga praga (i mi mediji, ne samo političari) – da. Ali olako sugerirati da sve može biti hibridno ratovanje – ne.