Istina, nitko nije dovoljno bogat da liječi hrvatsko zdravstvo

Vi samo umrite, ostalo je naša briga – briljantna je reklama za pogrebno poduzeće sa stranica Alan Forda, koja gotovo pola stoljeća kasnije u Hrvatskoj poprima sasvim novo značenje. Ne samo smrt već i ono što joj prethodi, a najčešće je riječ o dugotrajnom liječenju, postaje nezamisliv luksuz. Kome nije bilo jasno ranije, postalo je nakon izjave “nitko nije dovoljno bogat da liječi sve”, koja je izišla cvjećarnice u kojoj obitava grupa TNT, a otkotrljala se iz usta ministra zdravstva dr. Milana Kujundžića. Kasnije se pravdao, branio da su njegove riječi izvučene iz konteksta, no koliko nepažljiv možeš biti kada je riječ o životima teško oboljele djece? I nije mu prvi put. Svojedobno je izjavio da “prema njegovom osobnom iskustvu jedan svećenik u bolnici vrijedi više od 20 doktora”, što je ozbiljno i s punim pravom uvrijedilo svakog liječnika koji gine za svoj posao. Kada ne posjećuje grob Ante Pavelića, od Kujundžića se svašta može čuti, pa i to kako je gay orijentacija oblik devijacije i osobni izbor pojedinca, kao da liječnik u 21. stoljeću ne bi trebao znati da homoseksualnost čovjek ne prigrli iz dosade i obijesti, već se s njome rodi. Dok ministar mudrija, dugovi u zdravstvu su eksplodirali na 8,2 milijardi kuna, a liste čekanja u bolnicama nisu smanjene, štoviše, tijekom njegova mandata su se i povećale. Prema najsvježijim, javno objavljenim podacima HZZO-a, na prvi pregled čeka čak 174.461 pacijent, i to u prosjeku gotovo četiri mjeseca, dok 354.127 osoba čeka kontrolni pregled u prosjeku više od 130 dana. Usporedbe radi, prije samo dvije godine ove brojke bile su manje za 30 posto. Rješenje se ne nazire, a ministar je do novca potrebnog za oporavak zdravstva, između ostalog, ponudio doći porezom na mobitele, najavio je i povećanje cijene dopunskog osiguranja što bi trebao biti još jedan udar na standard građana – jer politika koju predstavlja drukčije ne umije iznaći sredstva. Zagrebačka kandidatura za Europsku agenciju za lijekove, bez koje smo sramotno ostali jer smo nanizali više primjedbi nego referencija, posebna je priča, ali kako smo u Bruxelles na predstavljanje poslali dvojicu Milana, od kojih je jedan bio Kujundžić, drukčije nije moglo ni biti. Debakl je objasnio riječima kako je “Hrvatska bila u neravnopravnom položaju” i u pravu je: za razliku od našeg ministra, drugi su prezentirali kandidature na njemu nepoznatom engleskom jeziku. Ima li, ministre, lijeka protiv nekompetencije, neznanja, pa i bešćutnosti kojom odišu izjave o najranjivijim kategorijama društva? Ali dobro je, nije loše, moglo je i gore, čovjek je mogao sjediti na Pantovčaku, no srećom sam je sebe izbacio iz predsjedničke utrke brutalnim napadima na najmlađeg kandidata, tada još relativno nepoznatog Vilibora Sinčića, iznoseći javno njegove dijagnoze. No verbalna agresija, čini se, ovog je vrhunskog liječnika direktno lansirala u političku orbitu, štoviše kvalificirala za funkciju ministra zdravstva koje, uz svesrdnu pomoć svog čelnog čovjeka, danas ima ozbiljnu dijagnozu. No od liječnika u politici ovu zemlju, dobro kaže, nitko nije dovoljno bogat da izliječi.

Verbalna agresija dr. Kujundžića još je u predsjedničkoj kampanji kvalificirala za ministarstvo koje ima ozbiljnu dijagnozu