Tužno je što žene još nisu ravnopravne muškarcima
Glumica Lucija Šerbedžija igra u novoj “Nori” koju prema predlošku Henrika Ibsena u Tvornici režira Senka Bulić Komad “Nora ili Lutkina kuća” bio je kontroverzan prije 150 godina, a i danas otvara aktualna pitanja o pokušajima promjene
U zagrebačkoj Tvornici kulture večeras će se održati premijera predstave “Nora” prema predlošku Henrika Ibsena, a u režiji Senke Bulić. Jednu od uloga igra i Lucija Šerbedžija, koju smo ulovili u pauzi između proba.
Koliko je ova “Nora” prilagođena današnjem kontekstu?
Dramaturški gledano, Senka Bulić ju je postavila gotovo u integralnoj verziji, ali prirodno je da se kroz tu dramu otvaraju nova pitanja i teme. Te 1879. godine taj je komad bio revolucionaran i šokantan te se od Ibsena čak zahtijevalo da promijeni ili bar ublaži kraj u kojem Nora napušta muža i djecu. U današnje vrijeme intrigantnija su možda pitanja pokušaja promjene, slobode drukčijeg mišljenja i kritika moći u obliku kapitalizma, naopakog i opasnog vremena u kojem živimo.
Koga vi igrate?
Kristinu Linde, Norinu najbolju prijateljicu iz djetinjstva. Puna je razočaranja i gorčine te joj se na kraju preokrene sudbina u sretniju budućnost. No da ne bih prepričavala, reći ću da mi je pravi užitak raditi uz tako talentirane partnere kao što su Helena Minić Matanić, Igor Kovač, Marko Cindrić i Darko Japelj.
Kakva je Senka Bulić kao redateljica?
Uživam radeći ponovo sa Senkom, s kojom sam već radila predstavu “Zločin na kozjem otoku” i koja osim što je fantastična glumica, sjajna je i redateljica čiji senzibilitet i stil osjećam i poštujem. Razumije i voli glumce, a daje i nepogrešive glumačke upute.
Za Noru kažu da je najavila feminizam..., slažete li se s tim?
Naravno. Međutim, poražavajuća je spoznaja da ni nakon toliko godina žene u mnogočemu nisu ravnopravne muškarcima.
Dio ste ansambla ZKM-a, koji je možda i najbolji u državi?
Presretna sam što sam članica tog predivnog tima u kojem smo svi kao obitelj u kojoj se prije svega volimo i podržavamo i gdje ne odrađujemo posao nego se družimo i izvan predstava.
Glumac se rađa ili postaje?
Talent nije dovoljan ako se na njemu ne radi. To je kao rijedak cvi- jet – ako mu ne dajete dovoljno njege, neće procvjetati. Međutim ni najveći režiseri ni sve knjige ovog svijeta neće vas učiniti zanosnim i drukčijim od ostalih ako talent izostane. A da se s talentom sigurno rađamo uvjerila sam se snimajući film “Oslobođenje Skoplja” s desetogodišnjim dječakom Davidom Todosovskim koji mi je u filmu glumio sina i koji me svakodnevno podsjećao kako biti istinit pred kamerom.
Po kojem ključu birate projekte?
Prije bih rekla da uloge biraju mene. Imala sam sreću da radim predivne uloge s izvrsnim redateljima. Danas malo tko može birati.
Može li kazalište utjecati na društvene promjene?
Kazalište oduvijek ima i moralo bi imati funkciju osluškivanja i kritike društva te buđenje, osvješćivanje i dijalog s ljudima odnosno publikom. Ako je samo sebi svrha, gubi se smisao.
Puni ste mladenačkog elana. Genetika?
Ne bih baš rekla... u zadnje vrijeme sam više u nekoj fazi zimske hibernacije. Nikamo ne izlazim. Radim, čitam, vozim bicikl i idem spavati s pticama, kak’ se veli.
Kakva su Sergej i Nastja djeca, na koga su se karakterno “bacili”?
Prije svega su jedinstveni, iako mislim da su pokupili najbolje od nas oboje. Trudim se odgajati ih da budu samostalni i svoji.
Kao majka, mislite li da našim školama treba reforma?
Najnaprednije zemlje u svijetu prepoznaju da su ljudi i njihovo obrazovanje najvažniji resurs jedne države. Stoga je nužna potreba da se edukacijski sustav prilagodi trenutku u kojem živimo. U tom smislu svim takvim nastojanjima dajem punu podršku.
Po čemu pamtite odrastanje uz oca velikoga glumca Radu Šerbedžiju i majku balerinu i koreografkinju Ivanku Cerovac?
Podržavali su me, pratili i osluškivali. I neizmjerno sam im zahvalna na tome. •