Još postoji nada da će se reforme provesti
Domaće gospodarstvo, rekli bi cinici, sve više podsjeća na klasik Samuela Becketta “U očekivanju Godota”. Dok protagonisti unedogled čekaju misterioznog lika koji treba stići, ali nitko ne zna kada i hoće li, tako se i u Hrvatskoj čekaju strukturne reforme. O famoznim potezima koje će poslovnu klimu učiniti prijateljskom, a državni aparat iz prepreke pretvoriti u instrument rasta, papagajski se ponavlja i piše iz godine u godinu. Rezultat je porazan: država i dalje kroz politiku raspodjeljuje najveći dio BDP-a, kadrovira po neefikasnim državnim poduzećima, neka od njih periodično sanira javnim novcem, a nabujala administracija uglavnom je sama sebi svrhom. Sve to uredno financira privatni sektor nastojeći održati korak s inozemnim konkurentima jer ipak funkcionira u maloj, otvorenoj ekonomiji. No, nada da će se bitne reforme provesti, pa i malim koracima, i dalje postoji. Tako bi se na pragu 2018. mogla sažeti očekivanja vodećih gospodarstvenika iz svih dijelova realnog sektora koju već tradicionalno prikuplja Poslovni dnevnik krajem godine. Okidači: porezna reforma i Toranj Godinu na izmaku obilježila su dva ključna gospodarska događaja; porezna reforma koja je trebala biti uvertira u one sveobuhvatnije, i kolaps Agrokora. Na krilima poreznih rasterećenja čiji se efekt procjenjivao na oko dvije milijarde kuna u prvoj godini, porasli su osobna potrošnja i rast. Na pozitivnom valu na kojem jaše Europa, očekuje se da će hrvatski BDP na oko tri posto u 2017. (EK prognozira 3,2, HNB 3 posto) što je razina koja se ne pamti devet godina. Porezna reforma ostala je više-manje jedini primjetni strateški potez ove Vlade, iako je i sama okrnjena reteriranjem od poreza na nekretnine i snižavanja opće stope PDV-a na 24 posto. Taksativno navedeni potezi u Nacionalnom programu reformi iz travnja uglavnom zapinju u implementaciji, što nije prošlo nezapaženo u Bruxellesu, a nije promaklo ni ino kreditorima poput EBRD-a ili MMF-a. Ipak, rast i dobro punjenje proračuna pomogli su ušminkati sliku javnih financija. Sa sužavanjem proračunskog manjka ispod 1% BDP-a i padom javnog duga prema 80%, Hrvatska je u proljeće izašla iz Procedure prekomjernog deficita, ali i dalje ostaje u proceduri makroekonomskih neravnoteža. Peglanje reputacije notornog fiskalnog grešnika tržišta su već nagradila padom premija rizika države do razine da se već kalkulira kako je rast kreditnog rejtinga pitanje dana. Agencija Standard & Poor’s u rujnu je podigla izglede iz stabilnih u pozitivne, no skok u investicijski teritorij vjerojatno nećemo dočekati iduće godine. Rast rejtinga poduzetnici bi osjetili najviše na uvjetima financiranja, no povratkom investicijskog rejtinga Hrvatska bi se vratila na kartu dijela ‘mainstream’ ulagača koji nas sad izbjegavaju jer im investicijske strategije ne dozvoljavaju ulaze na ‘junk’ tržišta. I taman kad se činilo da je Hrvatska konačno krenula u dugo odgađano pospremanje ekonomije, kolabirao je Agrokor, dojučerašnja regionalna perjanica u kojoj je otkriveno gotovo filmsko “kuhanje” knjiga. Da nekontrolirani pad ne potopi dobavljače i kreditore, a zaposlenicima ne kupi jednosmjernu kartu za burzu, Vlada je donijela lex Agrokor. Tako se kolokvijalno naziva pravni presedan kojim je de facto nacionaliziran koncern postavljanjem izvanrednog povjerenika Ante Ramljaka. Prvi su efekti pozitivni; biblijski potop nije se dogodio, a negativni utjecaj na rast manji je nego se inicijalno strahovalo. Banke će zbog rezervacija pod 2017. godinu crtu
podvući s vjerojatno minimalnom dobiti, no nitko (barem od većih igrača) ne bi trebao biti ozbiljno pogođen. Pravi test uspjeha dolazi iduće godine kada se vjerovnici s više od 41 milijarde kuna (priznatih) dugova trebaju dogovoriti o nagodbi i pristati na otpise, možda i do 70 posto. S druge strane, posljedice pravne akrobacije koja je rezultirala stavljanjem vjerovnika u nejednak položaj, financiranje roll-up shemom novih igrača poput američkog Knightheada i marginalizacija najvećeg vjerovnika Sberbanka u narednim će se godinama raspetljavati na međunarodnim sudovima. Izgubi li ih Hrvatska, poput arbitraže Ina-Mol, spašavanje koncerna moglo bi se pokazati kao trčanje pred rudo. Odlučnost koju je pokazala za spašavanje Agrokora, Vlada nije primijenila na proračun za 2018. Očekivanja da će on reflektirati nove reformske poteze, još jednom su se pokazala preoptimistična. Pobijedio je politički pragmatizam, a jedino što je proračun odražava je klimava saborska većina vladajućih. Od reformi ni slova, no vidljivo je kupovanje socijalnog mira i pacificiranje potencijalno neugodnih interesnih grupa. Kupovanje vojnih aviona, rast povlaštenih mirovina, širenje beneficija veteranima, rast mirovina... Ukratko, povećana potrošnja državnog aparata umjesto razvojnog proračuna s ciljem bržeg rezanja javnog duga. Pitanja bez odgovora Prihodi možda jesu planirani konzervativno uz rast BDP-a od 2,9%, no Vlada jaše na procikličkom valu ignorirajući upozorenja Komisije i MMF-a da se strukturni deficit pogoršava. Što kada se uspori tempo rasta prihoda, a rashodi ostanu zamrznuti na novoj, višoj razini? Nema odgovora. Efekti porezne reforme se ispuhuju, teritorijalni preustroj više se ne spominje, zdravstvo je nagomilalo 8,2 milijarde kuna dugova. Mirovinski sustav u sadašnjem obliku neće generirati mirovine dostojne za život, to će postati bolno jasno za par godina. Državna imovina prečesto služi za kadroviranje podobnih, a privatizacija stoji. Državna administracija buja, ali ne tamo gdje treba, poput povlačenja novca iz EU ili bržeg rješavanja dozvola. Turizam redovno popravlja brojke, ali se njime ne upravlja već se događa sam po sebi, bez ključnih zakona. Ako je Vlada ozbiljna oko uvođenja eura, što je predstavila kao strateški cilj, potreba za reformama dodatno je naglašena. Kredibilitet i vjetar u leđa bi u tome slučaju mogao dati najavljeni ulazak u European Fiscal Compact do kraja godine jer euro u suprotnom nećemo uvesti još najmanje deset. Popis što treba napraviti cvrkuću već i vrapci na grani. Pa ipak, guranje problema pod tepih toliko je očigledno i na listi ‘Doing business’ da ispada kao da smo podigli ručnu kočnicu dok ostali ubacuju u petu brzinu. Pali smo za osam mjesta i 51. smo od 190 zemlja po poslovnoj klimi. Nakon godina zaostajanja za ostatkom Europe, u stvarnosti smo na korak do nesretne titule najsiromašnije članice EU iz koje mladi masovno odlaze i ne osvrću se. Ostali su zasukali rukave i rastu i dvostruko brže. I tako godinama. I tako se vraćamo na Beckettov klasik. Na njegovu kraju jedan junak pita drugog: “Onda, idemo?” Na to će drugi: “Idemo!” (Ostaju na mjestu).