Subota 25. studenoga Sluganski i ulizivački odnos prema Srbiji

Ivo Josipović neumoran je u dokazivanju da nikad nije trebao biti hrvatski predsjednik. Pogotovo ne sa svojim sluganskim i ulizičkim odnosom prema vlastima i javnosti u Srbiji, ali i drugdje. U Vukovaru mu je Boris Tadić darovao reprint časopisa “Zenit” slavnog Ljubomira Micića, čija se mržnja prema Hrvatskoj i vulgarnost kojom ju je izražavao savršeno podudara s koljačkim četničkim pjevanjem “Aoj, Slobo, šalji nam salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate”. U Sarajevu, u Parlamentu BiH, optužio je i Hrvatsku za rat u toj zemlji, a u izraelskom Knessetu govorio je o “ustaškoj zmiji” koja je “još uvijek tu”. Ondje se također pohvalio kako je i on “dijete Titova partizana”. Onog o kojem je stradalnik iz Hrvatskog proljeća Ivan Zvonimir Čičak nakon predsjedničkih izbora 2010. rekao: “Glavni naredbodavac bio je Vladimir Bakarić, a glavni egzekutor za izbacivanja, hapšenja i pripreme optužnica bio je Ante Josipović, otac novog predsjednika Ive Josipovića.” Sada u intervjuu beogradskom listu “Danas” izjednačava četničku vlast u Srbiji s hrvatskom jer obje “koriste svaku priliku za podizanje tenzija”, a mediji i komentatori “sekundiraju huškačkim politikama”! Dijete Titova partizana!

Ivo Josipović neumoran je u dokazivanju da nikad nije trebao biti hrvatski predsjednik

one koja baštini bratstvo i jedinstvo, krvavu Titovu diktaturu i bleiburške zločince. Jedva da i o čemu drugom piše osim o toj “kontrarevoluciji”. U njegovu kamenjarskom susjedstvu koje često rasistički sotonizira, a i u dragoj mu Srbiji, rekli bi – obraz k’o opanak.