Sve dok u glavama postoje naši i vaši zločini svaka će presuda biti nepravedna

Praljak će biti pokopan kao ratni zločinac; za jedne će ostati ili postati junak, zbog zadnje geste i života posvećenog hrvatskoj stvari

ko je mogao očekivati da će se prava antička drama odigrati na samome kraju rada Haaškoga suda za ratne zločine na području bivše Jugoslavije, u posljednjem činu koji je frapantno podsjećao na Sokratovu smrt, s generalom Slobodanom Praljkom u ulozi slavnoga filozofa. Otrov u sudnici, trovanje kao posljednja kazna: tko nije iznenađen? Tek će otkrivanje osobnih ili čak intimnih okolnosti u kojima je nekadašnji vojni zapovjednik bosanskohercegovačkih Hrvata počinio samoubojstvo pokazati je li Sokratova smrt trovanjem stvarno inspirirala Praljka na drastični i tragični čin otpora Haaškome sudu. Nisu nepoznate njegove sklonosti literaturi i filmu; otud je njegov posljednji izbor logičan u ponašanju jednoga čovjeka koji je vjerovao u ono što radi, čak i kad je to moglo izgleda- ti sporno, manje njegovim prijateljima nego stranim sucima koji su mu potvrdili drastičnu kaznu 20-godišnjega zatvora. Mogao je general Praljak još neko vrijeme provesti u zatvoru, gdje je već zaslužio pravu mirovinu, koliko je vremena u Haagu, i izići na slobodu, ali je, vjerojatno, odbio živjeti kao ratni zločinac. Sokrata su, ako je ta usporedba dopustiva, osim u formi – da su obojica osuđena, i da su obojica popila otrov, da bi se obranili od teže i nepodnošljivije kazne, osudili pristaše atenske demokracije, zato što su smatrali opasnim njegovo mišljenje da znanje i stručnost kvalificiraju za vlast, i da demokracija nije za sve. „Zato što smo mi ljudi, a ne bogovi – govorio je Sokrat pred sudom – nitko od nas ne može potpuno upoznati istinu. Svaki dan moramo pitati: je li ovo istinito ili nije, je li vrijedno ili bezvrijedno, pridonosi li našem dostojanstvu ili nam ga oduzima“. Njegovi sljedbenici Sokratovu smrt tretiraju kao „akt rađanja filozofije“. Proces Sokratu, kako dokazuje francuski filozof Paulin Ismard, „osnivački je akt protjerivanja intelektualca od strane političke vlasti“. Čak i da se potvrdi da je general Praljak preuzeo Sokratov patent samoubojstva, usporedba među njima na tome završava; ništa drugo ne može povezivati jednoga mudraca koji dva tisućljeća vlada svjetskim duhom i jednoga borca koji je živio burno i ulazi u još burniju (po)smrtnost, za koju se sam odlučio. Možda će, ili čak vjerojatno, i Slobodan Praljak ući u legendu, zbog načina na koji je umro, šokantno koliko i spektakularno, očito u uvjerenju da brani osobnu čast od kazne za ratne zločine. Možda je u svome patosu mislio i na svoj narod, koji je htio osloboditi vlastite stigme. Iz posljednjeg iskaza u sudnici bilo je razvidno koliko ga pogađa, ili razdire, osjećaj što mu je sud pripisao mržnju zločina i zločin iz mržnje.

Cijena ljudske krvi

Nekadašnji filmski redatelj napravio je savršenu režiju svog posljednjeg životnog kadra: sve je pripremio za svoju posljednju obranu od kazne, unio otrov u hermetički zatvorenu sudnicu, poštedio obitelj šoka da uživo gleda njegovu smrt i smogao snage da drhtavom rukom saspe otrov sebi u usta, prije nego što su to opazili nebudni stražari i probavili neosjetljivi suci. U svakom samoubojstvu ima i kukavičluka bijega od istine i hrabrosti suočavanja s posljedicama; Praljkovo samoubojstvo ima u sebi i nešto više od toga, s obzirom na ulogu koju u ratu nije morao igrati, ali ju je prihvaćao s osjećajem da služi svome narodu. Ni na jednom licu od šestorice hercegovačkih Hrvata nije se mogao zapaziti ikakav mir kojim su čekali konačno izjašnjenje suda; na Praljkovu je bilo najviše nemira: stalno je namještao kravatu, ustao je prije nego što je sudac naredio da ustane i na izricanje presude pokazao i bijes i prkos ratnika povrijeđenog presudom o zločinačkom pothvatu. Dalje se sve razvilo munjevito kao pobuna čovjeka protiv statusa ratnoga zločinca koji mu je koju sekundu prije odredio sud. Bilo je i prije samoubojstava osuđenika (Milan Babić, Rajko Dokmanović), ali ni jedno nije izvedeno u sudnici kao otvorena pobuna protiv presude, nego u zatvoru zbog očaja osuđenika kojima su se sa zakašnjenjem palile moralne svjećice i izazivale unutrašnji požar u kojem su do kraja izgorjeli. Mogao se i Slobodan Praljak ubiti u svojoj ćeliji, no htio je poslati jaču poruku, što će mu jedni, držeći se biblijskih staženog vova o nedopustivosti ubijanja, zamjerati iz religijskih razloga, a drugi politički uzdizati njegov čin kao gestu (hrvatskoga) mučeništva i herojstva. Samoubojstvo u takvim okolnostima može biti potez čovjeka koji je uvjeren u svoju nevinost; s time je general Praljak vjerojatno računao: to je javni, vanjski, koliko i unutarnji, intimni prosvjed protiv kazne. Ali, prije nego što je popio otrov, na vrat mu je pala giljotina udru- zločinačkog pothvata. Ljudima koji imaju mentalitet zločinca, takva je kazna podnošljivija. Praljkovu savjest može još provjeravati Posljednji sud; ljudski sud svoje je rekao, i njegova država, koliko god uvjerena u njegovu nevinost, ne može od njega praviti heroja. Osim da se zbog mrtvoga generala ne sukobi s umirućim sudom, ili da u posljednjoj instanci ne uspije obnoviti postupak i promijeniti kaznu, što bi bilo neočekivano koliko i njegovo samoubojstvo u sudnici. Haaški sud u svome regularnom vremenu nije pokazivao nikakvu sentimentalnost da bi se u produžecima mijenjao rezultat. Njegovi su se suci trebali ravnati prema čuvenoj moralnoj preporuci J. J. Rousseaua: „Ništa na zemlji ne zaslužuje da se kupi po cijenu ljudske krvi“. Samoubojstvom jednoga osuđenika, Haaški sud nije mogao završiti neslavnije, i zbog toga što je i sam uključen u istragu „zločina u sudnici“, kako je pravnički hladnokrvno objavio njegov predsjednik, i zbog presuda koje se ne čine uravnoteženima, čak ni pravednima. Zločini se ne mogu uspoređivati, svaki ima drukčije okolnosti, ni žrtve nisu iste, a ni počinitelji; mjerenje zločina može biti novi zločin. No, kazne su usporedive i po tome je u posljednjim metrima svoga pravnoga maratona taj sud opasno zateturao u nedosljednosti. Nije do kraja jasno zašto je s hercegovačkom šestorkom zaključivao

Milošević je pokopan bez hipoteke ratnog zločinca, Šešelj se šepuri Srbijom i pali hrvatske zastave, a Praljku je sud objavio presudu prije no što je popio otrov