Europa je i kineski ‘krunski dragulji’ u igri moći
no neće zapostaviti dugoročne interese afričkih zemalja niti naškoditi njihovu okolišu – ustvrdio je 2015. godine kineski ministar vanjskih poslova Wang Li tijekom posjeta Keniji, odbijajući usporedbu Kine i nekadašnjih kolonizatora. I tu djelomično ima istine. Prema svim infrastrukturnim pokazateljima, Afrika debelo zaostaje za ostatkom svijeta. Kako bi se situacija ublažila, pokrenuti su brojni infrastrukturni programi koje financira kineska vlada, a koji su stvorili prijeko potrebne ceste, mostove, škole, bolnice i željezničke pruge. Uostalom, upravo su liječnici iz Kine odigrali glavnu ulogu u zaustavljanju nedavne epidemije ebole u zapadnoafričkim državama. Ipak, nema sumnje kako kineski potezi na Crnom kontinentu nisu motivirani altruizmom i dobročinstvom, već interesima. U gospodarskom smislu i privatne i državne kineske tvrtke ubiru svoj dio kolača u ovim unosnim poslovima. Ali to je samo jedan dio jednadžbe jer Kina u političkom smislu danas ostvaruje golem utjecaj, o kakvom prije samo dvadesetak godina nije mogla ni sanjati. Afričke zemlje podupiru Kinu ne samo u Ujedinjenim narodima i međunarodnim institucijama, već poduzimaju gotovo sve što Peking od njih poželi. Tako je 2014. Južna Afrika zabranila ulaz Dalaj-lami. Prošle godine Kenija je deportirala pedeset Tajvanaca u Kinu, a prije nekoliko mjeseci Sveti Toma i Princip prekinuli su diplomatske odnose s Tajvanom i ponovno uspostavili veze s Kinom.
Otvaraju sva vrata
Iako ispitivanja javnog mišljenja govore kako 63 posto Afrikanaca utjecaj Kine u njihovim zemljama doživljava vrlo pozitivno, počinje polako rasti i sloj Afrikanaca koji ove veze ne doživljavaju idiličnima. Tako je prije pet godina Michael Sata pobijedio na predsjedničkim izborima u Zambiji igrajući na protukineske osjećaje nakon što je kineska uprava rudnika ugljena u toj zemlji naložila osiguranju da otvori vatru i pobije prosvjednike pred njihovom tvrtkom. Prosvjednike koji su željeli bolje plaće i uvjete rada. Nekako u to vrijeme i Nigerijci su počeli shvaćati o čemu se radi u odnosima s Kinom. – Moramo jasno definirati što je Kina u odnosu na Nigeriju, konkurent i suparnik. Afrika mora shvatiti da je Kina, baš kao i SAD, Rusija, Britanija ili Brazil, zemlja koja radi u vlastitom interesu, a ne u interesu Afrike – ustvrdio je tada Sanusi Lamido Sanusi, u to vrijeme guverner Centralne banke Nigerije. Ipak, ovi su stavovi još uvijek stavovi žestoke manjine. Kini su na području Afrike gotovo sva vrata otvorena iako su investicije na Crnom kontinentu, s usporavanjem rasta kineskog gospodarstva, polako počele padati. Jedan od bitnih razloga zbog čega je Kina toliko omiljena među afričkim državama leži i u načinu kako se Peking prema njima odnosi. Ne kao prema državama koje treba spašavati ili kojima trebaju prodike, već kao prema partnerima u dugoročnom poslu. Kina se prema Africi odnosi sa znatno više poštovanja nego što to rade zapadne zemlje i zapadne nevladine organizacije koje Afrikance nerijetko vide kao nedoraslu djecu kojoj treba poslovno ili političko vodstvo. Umjesto toga, Kinezi s Afrikancima postižu poslovne dogovore, međusobnu političku potporu na globalnoj sceni i suradnju na financijskom polju, bez ikakvog patroniziranja.
Kineski vojnici u misiji
Zbog ovakvog pristupa i velikog broja poslova koje je on donio, afričke zemlje počele su se ubrzano razvijati, u posljednjih petnaestak godina nalaze se na vrhu ljestvice zemalja s najbržim gospodarskim rastom. Prije desetak godina, ekonomski rast iznosio je u prosjeku 5,4 posto na godinu. Sada je on, zbog pada cijena nafte i usporavanja kineskog gospodarstva nešto niži, no sa 3,3 posto na godinu još uvijek je vrlo respektabilan. A prostora za rast ne nedostaje. Naime, Afrika je još uvijek ruralni kontinent sa samo 37 posto stanovništva koje živi u gradovima. No ubrzano se urbanizira, a procjenjuje se kako će se današnjim megagradovima Afrike, Kairu, Lagosu i Kinshasi uskoro po broju stanovnika pridružiti i Luanda, Nairobi, Addis Abeba... Budući da gospodarstvo u gradovima obično ima oko tri puta veću razinu proizvodnosti nego gospodarstvo u ruralnim područjima, nema sumnje kako će urbanizacija kontinenta dovesti do znatnog porasta potrošnje na području cijele Afrike. Prema procjenama, potrošnja će se u Africi u sljedećih petnaestak godina povećati na 2,2 trilijuna dolara, tri puta više nego li ona iznosi danas. A tu Kina vidi svoju veliku šansu, šansu koju nema namjeru propustiti. U cijeloj slici kinesko-afričkih odnosa nipošto ne treba zaboraviti ni vojnu komponentu. Prije Afrika je jedan od primarnih kineskih geopolitičkih ciljeva, no svakako ne i jedini na kojem Peking želi ostvariti, ako ne političku dominaciju, a ono znatnu prisutnost. Ni jedna svjetska velesila ne može si dopustiti da ne bude prisutna na “krunskom dragulju” geopolitičkih prostora, u Europi. A Peking je odabrao prilično mudar način prodora na Stari kontinent, kroz zemlje srednje i istočne Europe, od Baltika do Makedonije i Albanije. Ovih 16 zemalja, koje uključuju i Hrvatsku do devedesetih, bile su u komunističkom ili socijalističkom bloku, i mahom su znatno manje infrastrukturno razvijene, s blagim izuzetkom Češke i Poljske, od zemalja zapadne Europe. I upravo tu Kina vidi svoju veliku šansu. Pokretanjem cijelog niza infrastrukturnih projekata, od izgradnje cesta, željezničkih pruga do pokretanja proizvodnih pogona, Peking ne samo da upošljava kapacitete svojih tvrtki već ostvaruje i znatan politički utjecaj. Inicijativa traje već nekoliko godina, no pravi zamah dobiva tek ovih dana, nakon sastanka lidera bloka 16 s kineskim premijerom u Budimpešti, susretom na kojemu su definirane vrlo jasni pravci po kojima će se kineska prisutnost u ovom dijelu svijeta razvijati. Pekingu je jasno kako u Europi, za razliku od Afrike i jugoistočne Azije, vojnom silom ne mogu ni na što utjecati. No iste ciljeve mogu ostvariti svojim ulaganjima.