Bilo je prilika za preokrete i promjene, ali kod ljudi uvijek pobjeđuje osobni komoditet
Svi smo kao šipak prepuni ne samo predrasuda nego i rasizma, mržnje. I samu sebe uhvatim u tome. Da to prevlada, čovjek treba puno raditi sam sa sobom, posebno ljudi koji se bave javnim govorom
Tnatasa.vlasic-smrekar@vecernji.net atjana Gromača govori precizno i čisto, ponekad poetski, baš kao što i piše. Njezine su rečenice odmjerene, ali kad zatreba i oštre i otvorene. Ukratko, odgovorne. Dok sam je slušala, nametala se misao: svijet bi bio drukčije mjesto kad bi se ljudi služili riječima kao što to čini ona. Tatjana je u izdanju Sandorfa upravo objavila novu knjigu, Carstvo nemoći, svojevrstan nastavak prethodne Bolesti svijeta, jedinstvenog autoportreta u kojem se tankoćutna autorica bespoštedno obračunava sa samom sobom i svijetom oko sebe. Samo za hrabre, moglo bi pisati na koricama njezinih knjiga. Razgovarale smo o književnosti, stanju u hrvatskom društvu... Relativno dugo niste dali intervju. Zašto ste sada pristali? Jednostavno zato što se moja egzistencijalna perspektiva promijenila. Više nemam, što se kaže, dvojno državljanstvo, nisam više novinarka i spisateljica, nego sam samo spisateljica, odnosno samostalna umjetnica, kao što piše na papiru Ministarstva kulture. Prema tome, kao i za sve drugo, svi krajnji motivi sadržani su u nagonu za održanjem pa tako i ovaj moj motiv da dam intervju. Je li naslov vaše nove knjige Carstvo nemoći zapravo hrvatska dijagnoza? Je li nemoć da se promijenimo, postanemo bolji, baš specifično hrvatska bolest? Ne, ne. Nisam to imala u vidu. Općenito me ne zanima da se bavim samo Hrvatskom kao društvom, nego me zanima ljudski totalitet. Znači, malo ambicioznije (smije se). Sam se naslov više odnosi na carstvo umjetničkog stvaralaštva koje je golemo bogatstvo, ali je istodobno nemoćno da čini krucijalne i konačne promjene koje