Povijesni roman o Sarajevskom atentatu u kojem autor piše iz ćeifa i bez autocenzure
Plodni pisac Miljenko Jergović ima novu knjigu. Riječ je o prozi “Nezemaljski izraz njegovih ruku” koja je prema priloženoj bilješci u Frakturinoj knjizi “zamišljana kao dokumentarno-igrani roman”. I književnik Dragan Velikić, čijih se nekoliko rečenica o Jergovićevu uratku citira na klapnama knjige, nije siguran je li to studija, skica za roman, traktat, esej... Ali je siguran da je tu riječ o knjizi koja se “čita u jednom dahu”. “Nezemaljski izraz njegovih ruku” ne možemo ubrojiti u ona kapitalna Jergovićeva djela kakva su “Rod”, “Srda pjeva u sumrak na Duhove” ili pak “Dvori od oraha”. Riječ je u knjizi u kojoj se Jergović poigrava formom, ali ne i sadržajem. Piše o Sarajevu, gradu kojem je posvetio najveći dio svojih gotovo opsesivnih proznih zapisa. Ovog puta Jergović se pozabavio onim davnašnjim i zlosretnim atentatom na austrougarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju. S puno je dokumentarističkih, mora se priznati minuciozno majstorskih poteza Jergović oslikavao i osobnosti atentatora, napose najuspješnijega Gavrila Principa i njegove obitelji, ali i ljude poput Ive Andrića i Tina Ujevića koji su po svojem habitusu lako mogli biti sudionici sarajevskog kraljoubojstva. Stoga je “Nezemaljski izraz njegovih ruku” i povijesna knjiga ili, ako hoćete, povijesni roman u kojem je autor zadržao pravo na vlastiti, literarni pogled na povijest koristeći utvrđene (i još više neutvrđene) činjenice po vlastitoj volji. Ili vlastitom ćeifu. Jergović, koji kao i svi veliki pisci ima smisla i za bizarno i za netipično, svoju je knjigu obogatio nizom neobičnih, gotovo nadrealističkih podataka o atentatorima, ali i o bečkom dvoru koji vrlo zorno dočaravaju atmosferu onog prevratničkog vremena kada se kuhao ne samo Prvi svjetski rat, nego i Oktobarska revolucija. Kao i uvijek, dao si je Jergović oduška i bez autocenzure pokušao sintetizirati povijest, s posebnim naglaskom na povijest Srba i srpstva na ovim prostorima, dakle ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i šire. Zato je “Nezemaljski izraz njegovih ruku” i knjiga o Jugoslaviji i jugoslavenskoj ideji, ali i knjiga o Bosni i Hercegovini i njezinim čvrstim i tvrdim identitetima, dakle knjiga čija je aktualnost više nego izravna. Knjiga koja i nema početak i kraj, jer izranja iz Jergovićevih prošlih, a uranja u Jergovićeve nove knjige. No, ipak je i zaokružena i cjelovita, a k tome i privlačna. Knjiga u kojoj se Jergović bavi i mrtvima i živima, knjiga koja poziva na polemike i preispitivanja, ali i knjiga izbalansirana i po izvedbi i po zamisli. Tako Jergović promišlja i filmove snimljene o Sarajevskom atentatu (onaj Hadžićev i Bulajićev, dajući i kratke krokije ta dva zanimljiva i oprečna režisera), bavi se više nego interesantnom osobnošću svojeg sarajevskog profesora Predraga Fincija, koji je u Hadžićevu filmu glumio Principa, stvorivši više nego atraktivan romančić u romanu. I pritom je ispisao još jedan brilijantni esej o Sarajevu i njegovu upornom i uspješnom mitologiziranju kao i o tzv. “raji”, pozabavivši se ponovno i vlastitom autobiografijom. U drugom dijelu knjige Jergović je kao neku vrstu bonusa dodao novelu u kojoj se nije odmaknuo od 1914. godine, ali u njoj se bavi običnim ljudima koji su atentat na nadvojvodu doživjeli na svoj način, u skladu s vjerskom i nacionalnom pripadnošću. I dok u prvom većem dijelu knjige Jergović ispisuje alternativnu povijest Sarajevskog atentata, u drugom, kraćem, svojim već odavno potvrđenim pripovjedačkim darom pokazuje kako se to povijest reflektira na život običnog čovjeka koji ima svoje svakodnevne muke i dileme. Dakle, kako će ubojstvo nadvojvode i supruge utjecati na život sarajevske pravoslavne i obrtničke obitelji Besarović. I kako će se prema Srbima Besarovićima ponašati njihovi susjedi, prije svega katolici (Anton Šlejer), a onda i muslimani (Alija Piro). U jednoj noveli sublimiran je sav užas koji povijesna zbivanja mogu izazvati u jednom multinacionalnom i multikonfesionalnom gradu u kojem postoje starosjedioci i kuferaši i iz kojeg se uvijek odlazi ne da mu se ne bi vraćalo jer je povratak gotovo pa nemoguća misija.