Različite interpretacije žrtve zbog časti

Kad se sruši veliki hrast nastaje veliki šum. Drukčiji od svih, jer to je drvo mit, dugovječno je, njegovu listu pridaje se simbolično značenje, a njegov plod, žir, hrana je nekomu. Ali i grom ga izabire češće nego ostala stabla. Što god da ga snađe, njegov dub ostaje stršiti iznad zemlje. U sudištu jedne udaljene zemlje, sam je sebe oborio jedan pravi hrvatski hrast. Ubio se general Slobodan Praljak na užas nas svih. Nekih zbog samog čina, a većinu ostalih zbog otvaranja još nezarasle rane na tijelu mukotrpno obranjene Domovine. Bilo je to pitanje časti, koju su mnogi prodali davno. I prodali bi je opet, a kamoli da bi za nju dali život. Stari Grci su rekli da je gori jedan neprijatelj u Ateni, nego svi neprijatelji izvan Atene. I to je točno. Zato su različite interpretacije žrtve zbog časti. Doista ima onih koji su i nakon tog groznog čina izjavili, da ne žele sudjelovati niti u dužnom pijetetu generalu Praljku “pravomoćno osuđenom ratnom zločincu”. Što reći njima? Gdje ste živjeli u godinama Domovinskog rata, bilo ovdje ili u Bosni i Hercegovini, kad niste vidjeli tko je koga napao i tko se od tog napada branio. Nitko ne opravdava zločine kojih je bilo na svim stranama, ali nažalost u kojem ih ratu nije bilo. Rat je ludilo. Kardinal Kuharić je u kršćanskom duhu poručivao: “Ako je on ubio tvoju majku, i zapalio tvoju kuću, ti zaštiti i brani njegovu majku i kuću”. Vrijedno Biblije, samo se u ludilu rata to ne oprašta. Treba se zamisliti u toj situaciji kako bi se postavili. S druge strane, druge vjerske ustanove, nisu propovijedale isto, već suprotno. Zločini su nastajali individualno ili skupno ali ne s naredbom da se tako postupa. Najčešće su to dužnosnici saznavali nakon tih događanja. Ako u tom općem kaosu krenete to istraživati i kažnjavati izgubit ćete vrijeme i ljude, a kad je došlo vrijeme za to, oni su uhićeni i zatočeni u Haagu. Lako je danas lamentirati o tome iz toplih domova i mekih fotelja, ali treba si predočiti kaos bosanske bojišnice i pozadine. Nisam ja branitelj nikoga i duboko suosjećam ama baš sa svakom žrtvom na svim stranama, ali jedno je pokolj ranjenika na Ovčari i genocid u Srebrenici, u odnosu na način počinjenja ostalih nedjela, jer ona prva su zapovjeđena, a ova druga nisu. Ja vidim u tomu bitnu razliku i zato je general Praljak učinio što je učinio. On je znao, da je glavnina zatvorske kazne iza njega, ali on nije želio nositi stigmu ratnog zločinca, jer to nije bio. Zar osporavatelji drže da je pravedno osuđen? Nije se to dogodilo samo u Haagu, već i u SAD da čovjeka proglase nevinim nakon što je proveo u zatvoru 30 godina! Sudci su samo ljudi, a sudište u Haagu ima sudaca iz zemalja udaljenih od prilika i ponašanja na Balkanu. Oni su 13 godina prebirali po papirima, koji su im dostavljeni na razne načine i saslušanjem svjedoka raznih namjera, a da nisu kroz to vrijeme imali potrebu upoznati narav i prilike u Bosnu, da bi progledali. Zar oni u 13 godina suđenja šestorki, ali i kroz 24 godine postojanja Suda, nisu znali, da su Srbi glavni grad Bosne i Hercegovine, Sarajevo, držali pod opsadom 3 godine i da su stalno nasumce po gradu pucali topovima. Po civilnom stanovništvu. I nakon svega Hrvati su po njima krivci. Hrvati koji su se branili, a u BiH su ušli ugovorom s predsjednikom Alijom Izetbegovićem.