Tri razloga zbog kojih je presuda nepravedna

Ne smije se dogoditi hajka na ljude koji se potpuno slažu s ovakvom presudom. Ne smije se vrijeđati spomen na žrtve zločina koji su se dogodili. Ali presuda se može i mora kritički analizirati

Slobodan Praljak pravomoćno je osuđen za ratne zločine, počinjene uime Hrvata u Bosni i Hercegovini. I Prlić, i Stojić, i Petković, i Ćorić, i Pušić također. Možemo i vi i ja imati subjektivne razloge zbog kojih nismo sasvim uvjereni da su to ratni zločinci niti da je presuda pravedna, ali ne možemo, objektivno, sporiti činjenicu da postoji drugostupanjska presuda koja kaže upravo to. Ne možemo nijekati ni strašne zločine koji su se dogodili i bili predmet optužnice, i za koje čak i izdvojeno mišljenje suca Antonettija u prvostupanjskoj presudi utvrđuje odgovornost osuđene šestorke. Ne smijemo svojim tumačenjem ili neslaganjem s ovom presudom ostaviti dojam da vrijeđamo spomen na žrtve stvarnih ratnih zločina. Žrtve ne zaslužuju uvredljivo relativiziranje, nego kajanje. U potrazi za pravdom, ne smijemo zvučati nepravedno. Ne smije se dogoditi hajka na ljude koji se potpuno slažu s ovakvom presudom i ne smije se Hrvatska pretvoriti u državu koja ne priznaje pravomoćne presude haaškog suda i koja koketira s promoviranjem načela nekažnjivosti ratnih zločina počinjenih, nažalost, u njezino ime. Sad, kad je sve to izrečeno, možemo prijeći i u argumentiranu raspravu o tome zašto ova presuda tolikim građanima Hrvatske djeluje nepravedno. Doći ćemo i na dileme oko samog sadržaja ove presude, ali prvo pogledajmo kontekst. Prije no što je tribunal osnovan, svakom sudioniku ili pratitelju zbivanja bilo je jasno da je aktivna politika Srbije dovela do agresije i ratnih sukoba u Hrvatskoj i BiH; ali nakon 24 godine rada tog tribunala to odjednom nije jasno. ICTY je zamutio, umjesto da je razbistrio širu sliku. Drugostupanjska presuda Perišiću i prvostupanjske Karadžiću i Mladiću negiraju postojanje projekta stvaranja Velike Srbije kroz počinjenje ratnih zločina i etničkog čišćenja i negiraju da su Slobodan Milošević i njegovi suradnici bili ključni za udruženi zločinački pothvat u BiH. Kad je riječ o srpskoj agresiji na Hrvatsku, presuda Milanu Martiću, doduše, spominje Miloševića kao člana UZP-a koji je stvorio tzv. Krajinu ratnim zločinima protiv Hrvata. Ali, pročitajte presudu Mariću i vidjet ćete da se Velika Srbija ni ne spominje kao nešto iza čega stoje Milošević i Beograd. Martićeva optužnica uopće ne sadrži taj pojam, pa stoga ni presude nisu mogle presuditi taj pojam. I onda usporedite to s optužnicom Prliću i ostalima, gdje se “Velika Hrvatska” spominje vrlo eksplicitno: da su Franjo Tuđman i drugi imali za cilj stvaranje “Velike Hrvatske, na linijama Hrvatske Banovine”. Optužnica šestorki sadrži taj pojam, i obje osuđujuće presude ga potvrđuju. Ostavština Haaga, dakle, kaže da nije bilo projekta Velike Srbije ni u BiH ni u Hrvatskoj, a da je bilo projekta Velike Hrvatske u BiH!? To jednostavno nije točno. Za Hrvatsku bi bilo dobro da smogne snage sagledati pogreške u politici Tuđmana prema BiH, koja je najčešće bila pogrešna onda kad je bila determinirana Tuđmanom kao povjesničarom a ne kao političarom i državnikom, ali Hrvatska ne može to učiniti u ovako izopačenom kontekstu koji se pokušava nametnuti iz Haaga. To je kratka usporedna, a evo i glavne dileme iz unutarnje analize. Prvo, predsjednički transkripti. Nikome u Haagu nije bilo suđeno na temelju tako detaljno zabilježenih razgovora koji su u vrijeme rata vođeni tako otvoreno upravo zbog toga što su sugovornici računali da to ostaje tajnim. Da će ostati u užem krugu, da neće doći ni do javnosti, a kamoli do suda. No, čak ni u tako raskošno otvorenim predsjedničkim transkriptima koji daju uvid u Tuđmanovu utrobu nema ničega što zvuči kao njegova želja, namjera ili zapovijed etničkog čišćenja muslimana u BiH. Na suđenju Gotovini, u dokazu poznatijem kao brijunski transkript, postojala je rečenica koja se barem mogla tumačiti dvosmisleno (“…da nanesemo takve udarce da Srbi praktično nestanu…”). Na suđenju za Herceg-Bosnu čak ni to, čak ni nešto dvosmisleno za što bi se onda tužiteljstvo uhvatilo dajući tome inkriminirajući smisao. Tzv. “mens rea” ovdje ne izgleda dokazanom. Ova presuda ne prati ni pravni standard “opće kontrole”, utvrđen u predmetu Tadić, koji je nužan da bi se presudio međunarodni oružani sukob. Haag je u drugim presudama tvrdio da nije postojala “opća kontrola” Beograda nad Palama, a ovdje da jest postojala “opća kontrola” Zagreba nad Mostarom, iako materijalna i logistička podrška HVO-u nisu dovoljne za takav zaključak, nego je bilo potrebno dokazati i planiranje ratnih zločina. A takvih dokaza nije bilo.