Slučaj Sabo: kad optužnica postane pozivnica za visoku politiku

Kao olakotnu okolnost za kriminal Sabo navodi braniteljski i logoraški status, kao da mu baš to ne nameće potrebu da bude moralna vertikala

Neki dan sve su se kamere nacionalnih televizija sjurile put Vukovara, na vijest da se u politiku vraća Željko Sabo, nekoć gradonačelnik, danas novoizabrani predsjednik gradskog SDP-a, do jučer osuđenik koji je još ne tako davno, 2015. godine, proveo sedam mjeseci u zatvoru zbog pokušaja podmićivanja nekadašnje vijećnice HDZ-a u Gradskom vijeću, Marije Budimir. Posve neometan od te činjenice, Sabo danas govori kako su ga “presudom htjeli politički likvidirati” i kako mu je nedostajalo raditi za interes Vukovara, no iz prvih izjava, postaje jasno kako Sabu ponajviše žulja zatvor “jer nije jedini” koji se upustio u prljavštinu, pa ne može prežaliti što je baš on bio toliko neoprezan i naivan da bude i uhvaćen. Još teže se oteti nelagodi dok Sabo u kamere, bez treptaja oka, kao olakotnu okolnost za svoj kriminal navodi status hrvatskog branitelja i logoraša, kao da ga takvo što ekskulpira od odgovornosti, kao da mu upravo njegov status ne nameće potrebu bude moralna vertikala ovog društva, kao da mu je životni uzor Tomislav Karamarko kada kaže: “Kakav zakon, pa to su branitelji!”. Netko dobronamjeran trebao bi mu objasniti da robijati za Hrvatsku ne znači isto što i robijati za kazneno djelo, a kako se sve to uklapa u “novo lice SDP-a” koje obećava Davor Bernardić, posebna je priča. Naizgled, sve je po propisima: Sabo je na unutarstranačkim izborima pobijedio jedinog protukandidata, prethodno je vratio dug društvu, oplahnuo obraz i nema razloga da se čovjeka razapinje. Da je bilo pameti, mogao je Sabo ostatak svog zasigurno bremenitog života provesti čupajući korov po svom vrtu, skrbeći o sitnim životinjama, brinući o košnicama, nitko na njega ne bi upirao prstom na ulici. Zašto, pobogu, natrag u politiku, zamišljenu kao častan posao kojim se bave najčasniji među nama? Nema dvojbe, u svojoj je odluci bio ohrabren brojnim primjerima u recentnom vremenu. Evo recimo, Ivan Čehok, koji je pomeo konkurenciju na lokalnim izborima. Gotovo 70 posto Varaždinaca ukazalo mu je povjerenje, premda na leđima ima tri sudska spora, baš kao i Milanu Bandiću kojemu su Zagrepčani pomogli da osvoji i šesti mandat na čelu metropole, a tu je i primjer HDZ-ovog Ivice Kirina koji već peti mandat mirno brodi za kormilom Virovitice. Da ga premijer nije otjerao, nema dvojbe, isto bi činio i Božidar Kalmeta u Zadru. Dakako, Željko Sabo nije kuriozitet u hrvatskom političkom životu, ni prvi ni posljednji kontaminirani političar koji će spremno okrenuti drugi obraz, ali ne zato da ga netko grješnoga po obrazu izudara, nego da isprlja i ovaj preostali. No, više od svega, to govori o onima koji ih biraju. Uostalom, treba vjerovati Sabi kada kaže da u razgovorima sa sugrađanima nije nikada doživio ni najmanju neugodnost i kako ga je na povratak politici ohrabrila potpora građana. I zato nikoga ne bi trebalo čuditi ako narod jednog dana aklamacijom prihvati Sanadera za premijera, Čačića za ministra gospodarstva, Horvatinčića za ministra prometa. Kada optužnica postane pozivnica za visoku politiku, bolje valjda nismo ni zaslužili.