ZDENKO BAŠIĆ
Moj stil odraz je odrastanja s bakama koje su živjele po pravilima mitova
U Klovićevim dvorima 14. prosinca otvara samostalnu izložbu “Vjetrove sjene” koja prati procese kojim njegova slikovnica postaje igrani film Uvijek iznova umjetnik Zdenko Bašić mogao bi čitati, kaže, “Snježnu kraljicu” i “Petra Pana” kojem pomalo i nalikuje, iako je u tridesetima. Vidi se to u njegovom umjetničkom izričaju kojeg oblikuju vilenjaci i mistična bića s ruba jeze, zbog čega ga često uspoređuju sa slavnim Timom Burtonom. To mu pomalo već ide i na živce, no surađivati s Amerikancem, kaže, ne bi bilo loše jer osim likovne morbidnosti koja se provlači kroz njihov stil oboje su počeli kao animatori i postali multimedijski umjetnici usmjereni na film. Uhvatili smo ga u Klovićevim dvorima gdje radi na postavi svoje samostalne izložbe “Vjetrove sjene” koja se otvara 14. prosinca, a nastala je na temelju osvojenog Grand-prixa Hrvatskog biennalea ilustracije.
Iskorak od klasike
– Osnovni koncept temeljen je na mojim autorskim slikovnicama “Sjeverozapadnom vjetru” i “Mjesečevim sjenama”, ali se razvija kao transmedijski projekt kroz koji ćemo vidjeti proces nastanka tih knjiga... od lutki, kostima, fotografija do crteža, a sljedeći korak ide prema dokumentarnom i igranom filmu koji radim pa ćemo prikazati i scene koje sam pripremao, makete i sve što je iskorak iz klasične ilustracije prema drugom mediju. Mislim da će izložba biti zanimljiva cije-
Na HRT-u uskoro kreće moj igrano-dokumentarni serijal “Sjeverozapadni vjetar” koji se bavi legendama o vješticama, vragovima, o sudbini, ali i o vodenim ljudima
lim obiteljima, jer ljudi često kad vide moje ilustracije ne znaju točno koji su u njih sve elementi utkani. Konkretno, slikovnice su nastajale na neki način kao priprema za film. Dakle, većinom sam i za njih radio lutke od drva i gipsa, ima nešto i kostimiranih modela i, naravno, crteža. Sve fotografiram i potom docrtavam u digitalnoj grafici – govori Bašić koji je primarno likovni umjetnik – ilustrator, no u svojim je knjigama i autor teksta. Taj književno-likovni pristup svojevrsni je “gesamtkunstwerk” i podsjeća na rad velikog Zvonimira Baloga te u konačnici rezultira ne samo knjigom već ideju razvija dalje te knjiga postaje predloškom za dugometražni igrani film “Sjeverozapadni vjetar” na kojem već dulje aktivno radi. – Teško je reći točno kada će biti gotov jer to je proces koji uključuje i pronalaženje financijskih sredstava, što je dugotrajno i mukotrpno. Ali, završio sam dokumentarno-igrani serijal “Sjeverozapadni vjetar: između legende i stvarnosti” od četiri epizode koji će se uskoro emitirati na HRT-u, a također je temeljen na mitovima i legendama iz slikovnice “Sjeverozapadni vjetar”. Pronašao sam i ljude koji se još sjećaju i ispričali su mi uživo neke legende s područja Podravine, Zagreba, Samoborskog kraja, Posavine i Siska. Jedna epizoda je o vješticama, druga o vragovima, treća o sudbini i četvrta o vodenim ljudima – otkriva. Ako proučimo njegov rad s književnog gledišta, zapazit ćemo nekoliko zanimljivosti. Naime, prostor u kojem se sve o čemu piše odvija vezan je uz prostor Bašićeva djetinjstva, njegova rodnog zavičaja, mjesta u kojima je odrastao – Medvednici i Samoborskom gorju. Svijet u kojem svi ti likovi žive svijet je prirode – šuma, izvori i potoci, polja i rijeke, zemlja i voda, bilje i njegovo korijenje. Taj svijet je i mističan, tajnovit, čaroban, bajkovit, magičan, onostran. Njime vladaju mir i tišina, a nastanjuju ga vile i vilinski narod, vještice i coprnice, vilenjaci, vukodlaci i patuljci. Zanima nas koja mu je najdraža legenda vezana uz ovo predblagdansko vrijeme? – Sve te legende u sebi imaju nešto sablasno. Osvrnut ću se na našu tradiciju božićnih čestitara, odnosno koledare ili ljudi iz naroda, koji su se odijevali u određene kostime i okolo čestitali. No, pozadinska priča je da su oni u biti duhovi podzemlja koji izlaze u vrijeme zimskog solsticija i traže prvorođene sinove da bi ih odvukli u podzemlje u svijet mrtvih. Zbog toga je i nastala ta tradicija po kojoj ih se daruje zlatom, koje simbolički priziva sunce, kako bi zaobišli njihovu kuću – govori pa pojašnjava tko je odgovoran za njegov današnji izričaj: – Za moju ljubav prema pričama “krivci” su moje dvije bake i prabaka koje su mi cijelo djetinjstvo pričale priče, ali pričale su ih kao stvarne događaje, nešto u što su one vjerovale i pridržavale ih se. Tako se veš uvijek skupljao u sumrak, na neka mjesta se nije zalazilo jer su pripadala drugom svijetu i drugim bićima i to je u meni ostalo kao neki alternativni svemir. Te priče ostale su mi u sjećanju kao žive slike koje sam počeo vaditi van iz sebe u radu. I danas je na tom prostoru Samobora i Medvednice, kaže, dosta živih narodnih vjerovanja pa nam valja pitati koja su to područja koja je možda najbolje zaobilaziti? Smije se pa kaže: – U blizini King Crossa i danas u šikari postoji jezero u kojem je zasjedao Vodeni sud koji je utapao ljude. Odatle narodna predaja “što ti je suđeno, nije ti izgubljeno” jer kad te on zazove, moraš se doći utopiti. Dakle, to područje nije preporučljivo!
Filmovi i ilustracije
Autor je animiranih filmova od kojih je “Guliver” nagrađen Oktavijanom, a kao ilustrator izradio je ilustracije za brojna književna djela domaćih i inozemnih izdavača poput “Božićne priče” Charlesa Dickensa, “Alise u zemlji čudesa” Lewisa Carrolla, Snjeguljice, Pinokija, Grimmovih i Andersenovih bajki, “Frankensteina” Mary Shelley. Surađuje i s poznatim svjetskim izdavačima Running Press Classics (serija Steampunk) i Carlton Books. Od čega konkretno živi? – Živim od stranih izdavača. Trenutno crtam naslovnice knjiga što sam sad malo smanjio zbog igranog projekta, ali tu i tamo neku odradim jer time pokrivam osnovne životne troškove.
Bake su veš skupljale u sumrak, a na neka mjesta nisu išle jer pripadaju drugom svijetu Posebno draga mu je legenda o koledarima i ona o Vodenom sudu u jezeru kraj King Crossa