Kako me osudio Facebookov prijeki sud

Nisam dobio nikakvo objašnjenje koje sam to “standarde zajednice” prekršio! Samo presudu, bez mogućnosti objašnjenja, prigovora, kamoli prava žalbe!

Utrenutku dok ovo pišem, još nije istekla blokada mojeg profila na Facebooku, na koju sam “osuđen” nakon što sam, unatoč upozorenju da mi u slučaju opetovanog kršenja “standarda zajednice” prijeti brisanje cijelog profila, ipak ponovno stavio fotku portala crkve svetog Marka, na kojem jednu večer bile postavljene svijeće i fotka Slobodana Praljka. Nikakvog objašnjenja kakvi su to “standardi zajednice” prekršeni! Samo presuda, bez mogućnosti objašnjenja, prigovora, kamoli prava žalbe! Dakle, što je moj “zločin”? Postavio sam vlastitu fotogaleriju stvarne scene ispred hrvatske Vlade i Sabora: crno-bijela fotokopija fotke Slobodana Praljka u uniformi HV-a u A4 formatu nalijepljena na žućkasti porozni kamen obnovljenog gotičkog portala crkve s bajkovitim krovom, ispod nijemih, ali nekako (barem se meni tako čini) žalostivo blagonaklonih figura katoličkih svetaca. Uz to i citat generalovih zadnjih riječi prije no što je popio otrov “Slobodan Praljak nije zločinac, s prijezirom odbacujem vašu presudu!”. Ispod toga dopisao sam: Smilovali mu se svi sveti. Nakon što mi je to mučki obrisano, ponovno sam stavio jednu od tih fotki, na jedini preostali način poručio da nisam prekršio nikakva pravila, da se ne mogu pomiriti sa staljinističkom cenzurom te pozdravio Zuckerberga-Šećerbega: “Tvoj otrov popiti neću, ali s prijezirom odbacujem tvoju presudu!” Automatski sam zaradio blokadu. Naravno, sasvim je meni jasno da Mark Zuckerberg o ovom nema pojma, a da su administratori FB-a možda samo računalni algoritmi. Ali to je zapravo još gore. Jer, sluti apsurdnu distopijsku karikaturu one uobičajene prispodobe o slijepoj božici pravde. Ako će nam u budućnosti pravdu dijeliti hladni roboti, na temelju prostih aritmetičkih operacija i broja (zlonamjernih) pritužbi – u kakvu onda budućnost zapravo srljamo? Ništa uvjerljivija od FB-ove nije ni “pravda” koju su odrezali haaški roboti hrvatskoj šestorki. Kako kontaktirati administratore FB-a? U suštini – nikako. Jednako kao i požaliti se na pravomoćnu presudu Haaga. Pogotovo ako ste već blokirani. Možete se isto tako tužiti upravi vodovoda! A bojim se da bolje sreće neće biti ni Andrej Plenković sa svojim planom da se potuži vijeću sigurnosti UN-a. No, pokušati se mora. Jednako tako zaludnim doima se i zahtjev Željke Markić u ime hrvatskih obitelji hrvatskoj Vladi: “Zatražite od Facebooka da prestane cenzurirati hrvatske građane!”. Nažalost, taj vapaj neće imati mnogo više efekta nego prosvjedi Kazaka protiv Borata. Već je izazvao posprdni hihot onih koji sladostrasno uzdišu nad presudom kojom je “potvrđeno” da je sam vrh hrvatske države kriv za “udruženi zločinački pothvat” u BiH. No, nije to nikakvo čudo od onih tvrde da je RH bila agresor u BiH, suprotno svim zdravorazumskim dokazima da je RH bila glavni faktor opstanka susjedne države, unatoč nesretnom sukobu za koji nije bila odgovorna ništa više od službenih vlasti BiH. Da, zločini su se dogodili, jasno je da je netko za njih izravno, a netko i zapovjedno odgovoran. Ali ne mogu biti jednako krivi oni koji su planirali koliko i oni koji su bili nemoćni zaustaviti. I to u razdoblju kad su se i Hrvati borili za opstanak. Oni koji mantraju o Tuđmanovoj krivnji miješaju kruške i jabuke. To što je hrvatska politika u BiH često bila frustrirajuća, ne znači samo po sebi da je bila kriminalna. Tuđman bi bio idiot da nije, između ostalog, računao i na mogućnost podjele BiH koju su na stol nametali međunarodni moćnici. No nije on bio taj koji je BiH na koncu i podijelio! Niti hrvatski vojnici u BiH nisu nikakav dokaz agresije. Hrvatska je imala sasvim legitimne motive i za mnogo širu intervenciju, kako kad je trebalo spašavati jug RH i Hercegovinu od četnika i JNA ili zaustaviti ponavljanje Srebrenice u Bihaću, tako i kad je trebalo spriječiti da enklave u srednjoj Bosni i Hercegovina dožive etničko čišćenje Vareša i Kaknja. Ne, ja ne znam je li Praljak umro nevin kao jaganjac božji. Ne mogu to tvrditi. Ratnici su rijetko kad jaganjci, čak ni najčasniji među njima, među koje Praljak po svemu zacijelo spada. Ne mogu znati je li nakon čaše otrova zakucao na vrata svetom Petru ili se već roštilja u paklu. ali mi je posve jasno da mu nije dokazano ono zbog čega je ljudskom pravdom na ovom svijetu osuđen. Po pukoj zapovjednoj odgovornosti možda i jest suodgovoran za neke zločine koji su se nedvojbeno dogodili. No, on je presudom stavljen u istu ravan s najgorim psihopatima na ovim prostorima, a to je ono što je apsolutno neprihvatljivo. Takva presuda jest zločin. Kakva god bila cijena te rečenice, preostaje nam samo ponavljati: S prijezirom odbacujemo vašu presudu.