Hrvati su sanjali pogrešan san
Generacije naših ljudi grčevito su se držale sna o nezavisnoj Hrvatskoj. Sanjali smo o zemlji jasno definiranih granica, s vlastitom zastavom i himnom... s valutom koja bi predstavljala naše junake i pjesnike. Sanjali smo o vlastitoj državi sa svim prednostima i manama nezavisnoga entiteta. Maštali smo o iskustvu nezavisnosti na način na koji ljudi maštaju o ljubavi. Međutim, baš kao što vjenčanje ne čini brak, ni objava nezavisnosti ne usađuje u ljude sposobnost samoupravljanja. Uspješnost toga sna određuju vaši postupci drugoga dana nezavisnosti. Drugoga dana nezavisnosti budite se – mamurni – s vlastitom ekonomijom, vojskom te svojim budućim pogreškama. Dok su Hrvati sanjali o vlastitoj državi zaboravili su sanjati o vođama koji će uspješno oblikovati tu državu. Zemlja bez vodstva je kao balon na vjetru – budete li imali sreće, lebdjet ćete besciljno, bez spoznaje o tome kamo idete i bez utjecaja na vlastiti put. Međutim, takvi baloni često zapinju za grane i pucaju – ili se lagano ispuhuju, postaju mlohavi i jadni pa zaboravljeni padaju na zemlju. Samoodređenje je više od objave nezavisnosti. Samoodređenje zahtijeva trud i mudrost. Danas je 9659. dan naše nezavisnosti i evo što smo spoznali. Znamo kako uprskati komunikaciju sa svijetom u eri zvučnoga zapisa. Tisuće vojnika i civila žrtvovale su se kako bi obranile Hrvatsku i njezine granice. Njihova je žrtva dovela do jedne od najjasnijih pobjeda u povijesti modernog ratovanja... ili bilo kakvog ratovanja. Takvi pothvati ostaju zapamćeni u povijesti (i na West Point-u). Američke, ruske, britanske i francuske vojne snage uzrokuju više kolateralne štete u jednom danu nego što je Hrvatska uzrokovala tijekom čitave operacije, na vlastitom tlu. Međutim, umjesto koherentne komunikacije, dopustili smo da nas druga strana izmanipulira. Dok su se naši vođe fokusirali na domaću pljačku i shopping u New Yorku, izgubili smo u medijskom ratu jednako uvjerljivo kako smo pobijedili u vojnom. Ni u međunarodnim odnosima nismo puno efikasniji. Od graničnih sporova sa Slovenijom i Bosnom i Hercegovinom preko nerazriješenog pitanja Ine s Mađarskom do međunarodnih sudova za ratne zločine koji imaju svoje interese te naše konkurentnosti koja i dalje tone – sjedimo zavaljeni u kauče i dopuštamo da se rješivi problemi inficiraju i postanu otvorene, gnojne rane. Usredotočujemo se na osobno i stranačko veličanje dok nas druga strana na svakom polju nadmudruje sve do konačnog poraza. Tada – tek tada – postajemo svjesni situacije i vičemo “vuk!”. Međutim, šteta je već učinjena i više nemamo šanse za bolji ishod. Tako su Hrvati sanjali pogrešan san. Sanjali smo o državi dok smo trebali sanjati o vođama. Sanjali smo o uspjehu dok smo trebali sanjati o količini posla nužnoj da se naši snovi ostvare. Sanjali smo o budućnosti dok smo se odbijali oprostiti s prošlošću. Nismo shvaćali da se snovi mogu ostvariti samo ako se probudimo.
Sanjali smo o uspjehu dok smo trebali sanjati o količini posla nužnoj da se naši snovi ostvare