ŽUPLJANI SU KRIVI ZA ŽUPNIKOV CRNI MERCEDES

Razapinjanje slavonskog župnika zbog crnog Mercedesa nije neka nova pojava u našoj javnosti. Župnik i Mercedes za dežurne moralne higijeničare i čistunce nespojive su stvarnosti. Dakako, odmah mu se pronašlo na društvenim mrežama da simpatizira i “uhato U”, bahati se i bećari, pa ga se dodatno stigmatiziralo ne samo kako bi se njegovi “grijesi” prišili samo njemu, nego kako bi se preko njega ocrnila i cijela Crkva kao bahato rastrošnička, a napose klerofašistička. Uvijek je tako kada se kod nekog od crkvenih službenika pronađe nešto što strši u moralizatorskom oku dijela javnosti. Istini za volju, ni ja ne razumijem potrebu nekog svećenika da tako iskače. Ne samo od hrvatskog prosjeka, nego i od svoga svećeničkog poslanja. Upozorio je to jako dobro njegov nadbiskup, mons. Đuro Hranić, kada je na tradicionalnoj božićnoj konferenciji preduhitrio novinarska pitanja i sam otvorio tu vruću temu. Pozvao se na sinodsku odredbu broj 708 koja kaže kako “svećenici primaju za svoje uzdržavanje nagradu iz župne blagajne u skladu s važećim crkvenim propisima, na temelju rješenja Biskupijske ustanove za uzdržavanje klera.” Te sljedeću, neposredno nakon nje, koja svećenicima nalaže da “trebaju čuvati dostatnu jednostavnost i skromnost, prikladnu duhu obećanja što ga preuzimaju prigodom svećeničkog ređenja”. Prva govori o tome da župnike uzdržavaju župljani, koji pune župnu blagajnu. I tu je čak župnik s Mercedesom bio u pravu, kada je rekao da što koga briga za njegov vozni park kada su mu ga omogućili njegovi župljani. No, dobro je da se mons. Hranić pozvao i na onaj drugi citat, koji govori o evanđeoskoj skromnosti svećeničkog života, u kojoj “zvijezdi iz Stuttgarta sigurno nema mjesta. I to je ono što svima bode oči, a ne samo onima koji su krenuli u krucifikaciju motorizirana župnika. Međutim, biskup Hranić citirao je nešto još važnije, a to je da je župnik dužan dati “godišnje izvješće župnom ekonomskom vijeću o materijalnom poslovanju župe te mu na uvid dati i sve račune koji prate knjigovodstvo”. Ekonomsko vijeće, kao što je poznato, čine laici iz župe. Mons. Hranić tako apelira i na savjest odgovornih župljana u župi i njihovo aktivno sudjelovanje u crkvenom životu. Naime, da je ekonomsko vijeće reklo “ne” Mercedesu, on se ne bi našao u župskom dvorištu. Takvih slučajeva, gdje su župljani korektiv svojim župnicima, ima mnogo. No, ovdje je ta kontrola izostala. Možda ekonomsko vijeće ni samo nije imalo pojma o dolasku Mercedesa u njihovu župu. To je onda još gore. Zapravo, ovaj slučaj nije nimalo loš kao poticaj vjernicima da se aktivnije uključe u konkretan rad svojih župa, a ne da Crkvu koriste samo kao samoposlugu za sakramentalne i druge usluge. Mons. Hranić otvorio je pitanje demokratizacije crkvene uprave i to je jako dobar potez i primjer za buduća vremena. Na tekst s naslovom “Krstičević nastavlja izmjenu ‘krvne slike’ HV-a” (VL, 12. 12. 2017.) primili smo sljedeće reagiranje Ante Kotromanovića, ministra obrane RH 2011.-2016.: “Iznenađen člankom pod naslovom “Krstičević nastavlja izmjenu ‘krvne slike’ HV-a” smatram potrebnim istaknuti da autor u dijelu teksta navodi niz tendencioznih i neistinitih tvrdnji u pogledu stanja u OS RH prije 2016. Takvi navodi nipošto ne predstavljaju objektivno sagledavanje rada svih ljudi a u prvom redu ljudi koji nose odore hrvatske vojske i koji su doprinosili i još uvijek doprinose razvoju naših oružanih snaga. Naprotiv, radi se o proizvoljnom nabrajanju ocjena koje ni na koji način nije utemeljeno na činjenicama. Ocjene da je vojska bila potjerana iz gradova, granica ili da je bila gladna u starim istrošenim odorama su izvan svake pameti. Autor teksta kao novinar koji dugi niz godina prati obrambeni sektor, vrlo dobro zna koliko je uloženo u razvoj i nabavku novih odora i opreme. Primjerice, u četverogodišnjem mandatu kupljeno je na desetke tisuća novih kompleta vojne odore. A da je autor želio objektivno uspoređivati onda bi zamijetio da je 2017. kupljeno znatno manje uniformi nego prijašnjih godina. Isto tako autor bi trebao znati da 2016. nije kupljena ni jedna nova jurišna puška VHS-2 za potrebe OSRH. Unatoč tome da za potrebe OSRH nije pokrenut ni jedan novi projekt opremanja i modernizacije u zadnjih dvije godine autor zanimljivo navodi citiram: “HV izgleda kao nova i znatno suvremenija vojska od one koja je zatečena.” Slike mimohoda iz 2015. na najbolji način govore o tadašnjem stanju oružanih snaga i koliko tvrdnje autora članka nemaju veze s realnošću. Tada smo svi mogli vidjeti kako izgleda pobjednička vojska, dostojno opremljena i uvježbana. U godinama koje su prethodile mimohodu pokrenut je i dovršen niz projekata zahvaljujući kojima smo s ponosom mogli vidjeti to što smo vidjeli na aveniji grada Vukovara. Od uvođenja nove borbene odore i nove hrvatske puške za cijele oružane snage, dovršenje uvođenja novog borbenog vozila PATRIA i nabava više stotina vozila u sastav oružanih snaga, pokretanja izgradnje novog obalnog ophodnog broda, do nabave novog topničkog sustava PHZ, remonta helikoptera i zrakoplova i stavljanja u funkciju sustava RBS-a, pokretanja nabave helikoptera Kiowa... reforme vojnog obrazovnog sustava, javne nabave, ulaganja u infrastrukturu i bolje uvjete života i rada naših vojnika... Ovi i još mnogi drugi projekti pokrenuti su zahvaljujući jasnoj viziji i planovima i odgovornom upravljanju resursa koji su nam tada bili na raspolaganju. Ono što mi je posebno drago da su ti projekti bili uvelike vođeni od ljudi, časnika koje autor proglašava da su tada bili “zaboravljeni”. Gotovo sve aktualne kadrovske promjene odnosno promaknuća za koja se u tekstu navodi da izazivaju “opće čuđenje i da su bili zaboravljeni” odnose se na ljude koji su generalske i admiralske činove, odgovorne pozicije i poslove dobili upravo prije 2016. I svi oni kao i tadašnji vojni vrh, što danas nije slučaj, bili su školovani na prestižnim američkim i europskim vojnim školama. Toliko o njihovom potiskivanju. Na posljetku želim istaknuti da je upravljanje obranom častan i ozbiljan posao koji zahtjeva visoku razinu odgovornosti. Upravo zato, usuđujem se reći da se takva razina odgovornosti kao osnovni minimum podrazumijevanja pri bilo kakvom ozbiljnom ocjenjivanju stanja u hrvatskoj vojsci što u ovom članku na žalost nije slučaj. Povijest u Ministarstvu obrane zasigurno nije počela prije godinu dana kao što nije počela ni 2011. ili 2004. Pozdravljam pohvalu i kritiku koja je napravljena na temelju realnih sagledavanja činjenica i koja služi kao poticaj da budemo bolji. Pozdravljam svako postignuće koje čini našu vojsku boljom i spremnijom. Međutim, hvale koje se temelje na omalovažavanju rada, truda i postignuća velikog broja ljudi koji su tijekom godina vrijedno gradili Hrvatsku vojsku smatram krajnje neprihvatljivim, nekorektnim i ispod svakog profesionalnog standarda samog autora ali i novina za koje piše.” – zaključuje reagiranje Ante Kotromanović.