SINIŠA LEOPOLD
Nakon tamburaškog mjuzikla, simfonije i jazza za tamburu, u pripremi je i balet
U bazi podataka ZAMP-a ime Siniše Leopolda spominje se u više od tri tisuće djela na kojima je sudjelovao kao aranžer, skladatelj, izvođač, dirigent, a više od 600 djela prijavljeno je ponajviše za tamburaške orkestre. Tamburu svira odmalena, proputovao je cijeli svijet, svirao Mubaraku i Indiri Gandhi. Radni vijek proveo je na HRT-u, više od tri desetljeća promiče tamburu i tamburašku glazbu, odgaja nove generacije tamburaša, a jednako toliko, točnije 32 godine, dirigent je Tamburaškog orkestra HRT-a pa je po duljini tog staža, kažu, jedini u svijetu tako dugo na čelu istog ansambla. Pitamo ga u šali stigne li spavati pa odgovara: “Tu i tamo, dosta mi je četiri-pet sati”. Jednako budan bit će i 1. siječnja kada u HNK sa svojim orkestrom održava tradicionalni, 15. po redu, Novogodišnji koncert “Valceri, polke i druge špelancije”.
Skoro će 200 godina da se tambura dokazuje i pokazuje cijelom svijetu kao sjajno orkestralno glazbalo.
Ove godine obilježava se točno 170 godina kako je Osječanin Pajo Kolarić osnovao prvi tamburaški ansambl i od tada je krenuo razvojni put tambure kao orkestralnog glazbala. Od tada do danas ona se svira u svim mogućim i nemogućim situacijama, od svadbi do derneka i tuluma, ali i u najljepšim koncertnim dvoranama i crkvenim prostorima. Uz tamburu se čovjek može najljepše opustiti, ali i zamisliti i tugovati.
Trideset godina predajete tamburu i na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a lani je otvoren i odsjek za virtuoze na tom instrumentu.
Točno 32 godine predajem kolegij tambure za studente osmog odsjeka, to su službeno profesori glazbene kulture. Lani je počeo modul tambure. To je ujedno i prijelaz prema kompletnom petogodišnjem studiju tambure kojim bi se ona potpuno dokazala i kao solističko glazbalo i postala bi ravnopravna glazbalima poput klavira, violine, saksofona...
Autor ste knjige “Tambura u Hrvata”. Kako danas doista stoji tambura u Hrvata?
Riječ “doista” dobro je odabrana. Ljudi koji zaista razumiju, priznaju i dijele glazbu na onu dobru i manje dobru ili lošu, priznaju i tamburu. Trenutačno se u Hrvatskoj tambura puno svira, a zadnjih 20-ak godina i u glazbenim školama. Siguran sam da će u godinu ili dvije otići među zvijezde i dobiti status koji zaslužuje jer će se početi svirati studiozno i studirati kao solističko glazbalo. Uvjeren sam da ćemo već sljedeće godine krenuti s kompletnim petogodišnjim studijem tambure na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.
Još 2004. autorski ste osmislili Novogodišnji koncert “Valceri, polke i druge špelancije”. Neće izostati ni ove godine. Što ste pripremili za 1. siječnja u HNK?
Ove godine uz nas će zapjevati pjevačke legende: Gabi Novak, Zdenka Kovačiček i Ibrica Jusić. Nastupit će i mladi, instrumentalni i vokalni solisti, Maja Vučić, Zrinka Posavec, moj ansambl iz Muzičke akademije, koji je prije nekoliko dana osvojio prvu nagradu na državnom natjecanju mladih glazbenika, izvest će samostalno jednu točku. Nastupaju i jazzisti Filip Novosel i Tihomir Hojsak udruženi u Bow vs Plectrum (gudalo protiv trzalice), a pridružit će im se i bubnjar Žan Tetičković koji je za nas napisao ovogodišnju praizvedbu.
U orkestar HRT-a kojim danas ravnate došli ste 1975., bili ste najmlađi u orkestru i deset godina svirali ste brač, a tek potom postali dirigent.
U Samoboru sam proživio cijelu mladost i zasvirao u školskom tamburaškom orkestru. Ali kad je otvorena muzička škola, a ja sam bio prva generacija njezinih učenika, dali su mi violončelo. Brzo sam odustao od njega, a od 1975. kao maloljetni honorarac zasvirao sam brač u Tamburaškom orkestru HRT-a. Paralelno sam studirao i, kad sam diplomirao na Akademiji, ušao sam u radni odnos na HRT-u, svirao još desetak godina i počeo dirigirati.
Tko prevladava u sastavu orkestra HRT-a, vaši Samoborci ili Slavonci?
Više od pola orkestra su Samo-