Mogu li Slovenci potopiti hrvatske brodove?

Velika pomorska bitka potapanja brodova između dvije jadranske mornaričke velesile odlučno se nastavlja. No, dok ministri unutarnjih i vanjskih poslova Slovenije i Hrvatske sve brzopoteznije jedni drugima šalju koordinate pokušavajući pogoditi pozicije papirnatih krstarica, razarača i podmornica, koristeći pri tome svu svoju obavještajnu silu, na bojište šalju zamjensku mornaricu – ribarske i policijske brodice. Naravno, u sezoni lova na morske listove nitko se tu stvarno ne uzbuđuje oko toga hoće li hrvatski ili slovenski ribari biti ti koji će u mulju koji je nanijela Dragonja uloviti koji kilogram više ili manje, jer ukupan ulov tih nekoliko desetaka ribara mjeri se stotinama tisuća, a ne milijunima eura godišnje. Za europske fondove kap u moru. Jasno je, koliko god oni bili glasni, nije ovo priča o ribanju i ribarskom prigovaranju, već klasična bitka za teritorij. Slovenija je upravo objavila da je presudom arbitraže smanjena za čak 2 kvadratna kilometra. Naravno, na kopnu. Dio hrvatskih medija spremno grize na tu udicu, ponavljajući da je Hrvatska zapravo bolje prošla te da treba zažmiriti i progutati mamac koliko god bio gadljiv. No, pri tome zanemaruju da je Slovenija

Oni koji tvrde da Hrvatska ne bi trebala biti sitničava prema Sloveniji, sutra će isto tako tražiti popuštanje na hrvatskom kopnu s istočne strane Dunava koje više od četvrt stoljeća okupira Srbija

“izgubila” samo ono što ionako nije mogla dobiti, dok je na moru narasla za 40-ak kvadratnih kilometara. Malo ili mnogo? To je oko 4/5 Kaštelanskog zaljeva. Za Hrvatsku zacijelo ne bi bila katastrofa, no stvar je to principa, ali i presedana za ostale granične sporove. Oni koji tvrde da RH ne bi trebala biti sitničava prema Sloveniji jer da ionako ima viška mora, sutra će isto tako tražiti popuštanje na hrvatskom kopnu s istočne strane Dunava, površine veće od otoka Visa, koje više od četvrt stoljeća okupira Srbija. Srećom, na moru je Slovencima ipak malo teže razvući bodljikavu žicu. U Tršćanskom zaljevu dvije države svakako bi mogle bez tvrde granice, samo kad bi u prvom planu stvarno bili interesi slovenskih i hrvatskih građana. Mogle bi zajednički brinuti o širem akvatoriju i uspostaviti neku vrstu kondominija, kao što su Njemačka i Nizozemska nedavno riješile svoj višestoljetni spor. RH i dalje stigne predložiti rješenje dostojno 21. stoljeća, u kojem policija ne bi GPS-om mjerila pozicije ribarskih barki, a pomorski promet bi se kao i do sada obavljao kao da granice nema. Hrvatskoj ne bi smetalo da Slovenija polaže pomorske kablove i u mnogo širem akvatoriju no što su im to dodijelili arbitri. Naravno, nikakvo alternativno rješenje nema šanse prije izbora u Sloveniji, za to će ipak morati proći nešto vremena, kako bi jastrebovi stigli shvatiti da jednostrana primjena nije moguća. S druge strane, oni koji zagovaraju tvrdu politiku nepopuštanja s hrvatske strane moraju shvatiti da je Hrvatska pod slovenskom ucjenom ipak bila potpisala arbitražni sporazum pod uvjetima koji su arbitrima omogućavali donošenje presude koja bi za RH bila daleko nepovoljnija od ove. I da RH nije izišla iz arbitraže, vjerojatno bi ta presuda i bila daleko gora. Oni pak koji opetuju da je Hrvatska svadljiva državica koja se nateže sa svim susjedima te uvijek traži neku svoju pravicu zapravo samo služe kao megafon susjedstva koji svoje interese ne brane ništa manje odlučno. Istina je, RH ima sporove sa susjedima, no, to nije nikakva posebnost u Europi, pogotovu za državu koja je nedavno izišla iz krvavog rata u kojem joj je trećina bila pod okupacijom. Zbog toga ne smijemo osjećati kompleks krivice. Eto i Slovenija, iako kreće s primjenom na moru, nimalo ne žuri povući vojnike s hrvatskog kopna. Dok hrvatskim ribarima prijeti kaznama, svojim vojnicima na Svetoj Geri mogla bi uskoro početi isplaćivati dodatak za rat u inozemstvu. Kao da se radi o misiji UN-a, a ne oportunističkoj okupaciji dijela teritorija susjedne zemlje! No, Hrvatska tu ne mora žuriti – nek Erjavec prvi napravi paničnu grešku. Od ove slovenske bure u čaši slane vode mnogo više bi nas trebalo brinuti što Slovenci u pozadini u tišini dobivaju onu mnogo ozbiljniju i važniju pomorsku bitku. Dok se Luka Rijeka jedva pomiče s mjesta, Koper privlači sve više tereta. U simboličnoj igri potapanja brodova, Slovenija nas tu šije kao da na raspolaganju ima Šestu flotu! Nema Hrvatska baš ničega što bi joj moglo tako dramatično promijeniti tmurne gospodarske perspektive, kao što je odlučno i beskompromisno korištenje geografskog položaja. Jedino širom otvorena riječka Jadranska vrata, odnosno brzi razvoj moderne luke za uvoz i doradu kineske robe za veliki dio Europe, nizinska željeznica, dvosmjerni plinovodi i naftovodi mogu jamčiti Hrvatskoj budućnost u kojoj ne bi ostala europsko prometno i energetsko slijepo crijevo. Gumb za paniku tu je odavna valjalo uključiti, a mi, nažalost – i dalje spavamo.