Zašto su Danci sretni, a Hrvati nisu
Ulaskom u novu 2018. jedna od najčešćih želja kojima smo si međusobno čestitali bila je ona koja je u sebi sadržavala pojam sreće. „Sretna nova godina“i „puno sreće“postale su novogodišnje poštapalice koje podižu naša očekivanja i nade. Svatko od nas želi biti sretan, a recepti za sreću i očekivanja od sreće različiti su. Iako sve više znanstvenika tvrdi da sreća ne dolazi slučajno, već je treba „proizvesti“, odnosno stvarati okolnosti za nju i pripremati sebe da iskoristimo prilike koje nam se pružaju, Hrvatima zaista treba sreće više nego ikad. Naime, među najnesretnijim smo nacijama u Europskoj uniji. Istraživanje koje su Ujedinjeni narodi proljetos objavili u svome Globalnom izvješću o sreći, a koje je izrađeno na temelju istraživanja u 155 država, u okviru inicijative Mreža rješenja za održivi razvoj (SDSN), Hrvatska je zauzela 77. mjesto, što je tri mjesta niže nego 2016. i čak petnaest mjesta lošije u odnosu na 2015. godinu. Na skali od 1 do 10 hrvatski su građani svoju razinu sreće ocijenili prosječnom ocjenom od 5,29. Među zemljama Europske unije od Hrvata su bili nesretniji samo Grci i Portugalci. A najsretnije nacije na svijetu su Norvežani i Danci. Iako je riječ o subjektivnom osjećaju građana i individualnoj procjeni kvalitete svojih života, ipak se uočavaju neke zakonitosti, pa tako Jeffrey Sachs, ravnatelj SDSN-a, tvrdi kako su sretnije one zemlje koje imaju zdravu ravnotežu između napretka, međuljudskih odnosa i povjerenja u društvo, učinkovitosti države i povjerenja u vladu te što manje nejednakosti među ljudima.
Prepoznajemo li blagodati?
Netko bi mogao naprečac zaključiti kako su na vrhu UN-ove ljestvice najsretnijih nacija uglavnom one koje žive u bogatim državama pa nemaju briga oko toga kako pronaći posao, skrpati kućni budžet do sljedeće plaće ili mirovine te koji nisu zatočenici loših politika i političkih podjela. Međutim u tom pogledu nas demantira niz drugih istraživanja sreće, koja na vrh ljestvice izbacuju i daleko manje razvijene države. Tako ćemo među najsretnijim nacijama redovito vidjeti i siromašni Butan, čiji stanovnike sretnima čini – ne to što puno imaju, već što jako malo trebaju pa im je važnije raspoloženje nacije nego visina BDP-a. Gallup World Poll, uz Dansku i Singapur, kao najsretnije zemlje pozicionira Kostariku, koju nipošto ne možemo nazvati bogatom državom. Istraživanje kroz niz pitanja nastoji proniknuti u tri teme – kako ljudi vide kvalitetu svog života kao cjelinu, koliko su zadovoljni svojom svakodnevicom (primjerice, jesu li tog trenutka sretni, koliko se puta dnevno smiju i sl.) te kakva je kvaliteta njihova zdravlja. Tako se slikovito potvrdilo da različite kulture imaju potpuno različite ideje o tome što je za njih uspjeh, no osjećaj sreće je jednak, a to je da se dobro osjećaju u vlastitoj koži i okruženju u kojem žive te da ništa ne bi mijenjali. Tako ljude u Kostariki čine sretnima zdravlje, vjera i obitelj, odnosno činjenica da mogu kratkoročno uživati u životu bez stresa, da mogu biti okruženi prijateljima i računati na njihovu velikodušnost, da se mogu oslanjati na pomoć Neba i da imaju zdravstveni sustav koji im ulijeva povjerenje i sigurnost, makar ne imali ušteđevinu, skupe elektroničke naprave i automobile. Singapurce, koji su spremni raditi i žrtvovati se daleko više od Kostarikanaca, veseli osjećaj svrhe, ponosa i jedinstva, odnosno sigurnost i uvjeti u kojima se može raditi i dobro zaraditi. O razlozima sreće u tim državama opširno je pisao National Geographic, a među njihovim najprodavanijim novim knjigama ona je Dana Buettnera „Blue Zones Happiness“, u kojoj istražuje što građane svijeta čini zdravima i sretnima pa je jasno da ta tema zaokuplja sve više ljudi. Međutim, posljednjih godina kao globalni fenomen posebno se istražuje sreća Danaca budući da gotovo ne silaze s različitih ljestvica najsretnijih nacija. O tome je napisano mnoštvo knjiga, a utemeljen je i Institut za istraživanje sreće, neovisno tijelo stručnjaka koji se bave aspektima blagostanja, sreće i kvalitete života u Danskoj. Jedan od čelnih ljudi instituta, čija je zadaća istraživati uzroke i posljedice ljudske sreće te raditi na poboljšanju kvalitete života, Meik Wiking objavio je i vrlo čitanu knjigu „Hygge – danski recept za sretan život“, koja objašnjava danski hygge stil. Institut posjećuju novinari, znanstvenici i političari koji pokušavaju danski recept prenijeti u svoju zemlju. Louisa Thomasen Brits također je objavila odličnu analizu danskog načina života pod nazivom „Hygge – sretan život na danski način“. O tim se temama snimaju dokumentarci, a o danskim razlozima sreće čak se uči i na jednom britanskom sveučilištu. Nema dvojbe kako su Danci uspješno brendirali svoj način života i svoju sreću te njome kao izvoznim proizvodom osvajaju svijet. Svi autori se slažu da Danci nisu samo najsretniji, nego i najmirniji i najspokojniji Europljani koji se pritom najviše druže s prijateljima i obitelji, ali itekako znaju uživati i u samoći. Slažu se i kako Danci imaju izvrstan model socijalne i uspješne države koja smanjuje rizik, nesigurnost i tjeskobu svojim građanima te da uživaju u blagostanju, ali to svakako nije razlog sreće, već samo dodatni okvir. Oni imaju svoj način života hygge, koji ih toliko čini sretnima. A što je to što, primjerice, Danci imaju, a nesretni Hrvati nemaju!? Ili se još bolje zapitati – što Hrvati možda imaju, a ne znaju na pravi način brendirati. Primjerice, Danci nemaju lijepog vremena i sunca kao Hrvati, bore se s čak 179 kišnih dana u godini, mračnim i hladnim jesenima i zimama pa smišljaju načine kako stvaranjem topline i svjetlosti pobijediti prirodu, zbog čega su najveći potrošači svijeća u Europi. Oni uživaju u prirodi u svakom sunčanom trenutku, dok Hrvati i ne zamjećuju ljepotu četiri godišnja doba. To se odrazilo i na njihovu opčinjenost svjetiljkama, rasvjetom u stanovima, pa i popularni danski dizajn… Danci su druželjubivi, baš poput Hrvata. Međutim, oni su za razliku od Hrvata prilično zatvoreni prema strancima i onima koje dobro ne poznaju pa ćete se načekati dok vas ne pozovu doma. A i kad vas pozovu, nemojte se iznenaditi kad na kraju večere podijele račun za troškove, dok će se Hrvati otimati da plate ručak u restoranu i potpunom strancu. Danci su Europljani koji najviše vremena provode doma i draže im je uživati u udobnosti „sigurnog utočišta“uz kavu, čaj i slastice te upaljeni kamin, nego u kafićima i restoranima, koji se ionako – za razliku od hrvatskih – zatvaraju prilično rano. Iako u prosjeku piju više kave od Hrvata, obično to čine onako „s nogu“ili kod kuće, dok su Hrvati jedinstveni u svome uživanju u kavi na osunčanim terasama i kafićima, uz ugodno čavrljanje po cijele dane. Iako od toga još nismo uspjeli napraviti brend, ta naša opčinjenost kavama mnogim strancima sve više postaje najprivlačnija asocijacija na Hrvatsku, dok mi u tome ne vidimo ništa posebno. Dapače, to sami sebi tumačimo kao neku vrstu svakodnevne obveze. Analizirajući danski način života, mogli biste se iznenaditi i shvatiti koliko je iz naše hrvatske perspektive običan i jednostavan, a onaj hrvatski možda sadržajniji, živopisniji, bogatiji… A opet nas, eto, ne čini sretnima. Imamo vremena i osjećaja za druge, znamo
Hrvatski se građani nikada ne zadovoljavaju postignutim, dok Dance sretnima čine male stvari. Oni ne vole pokazivati luksuz jer znaju da su najbolje stvari u životu besplatne, oni se ni s kim ne uspoređuju i ne teže neostvarivom...
uživati u trenutku i veseliti se životu. Otvoreni smo i gostoljubivi, spremni pomoći… Ne radimo previše, dostupno nam je besplatno školstvo i zdravstvo. Zdravo se hranimo. Utjecaji različitih kuhinja stvorili su bogatstvo hrvatske gastronomije. Poštujemo običaje, a tradicija je toliko prožela sve segmente života da u Hrvatskoj nikome ne može biti dosadno. Ali svoj način života, koji je većini stranaca privlačno zarazan, još nismo uspjeli brendirati. I što je još pogubnije – uopće nismo svjesni kako dobro i kvalitetno živimo dok nam to stranci ne kažu ili dok ne vidimo kako se živi u svijetu. Zato nam sve to skupa ne utječe na razinu sreće, kao što je slučaj kod Danaca, i ne čini nam se da bismo na tome trebali biti posebno zahvalni. Danci su jedna od zahvalnijih nacija i u svemu prepoznaju blagodat, dok Hrvati stalno žive u iščekivanju i raskoraku iako znamo da zahvalniji ljudi žive sretnije i zdravije. Hrvati se nikada ne zadovoljavaju postignutim, dok Dance sretnima čine male stvari. Oni ne vole pokazivati luksuz jer znaju da su najbolje stvari u životu besplatne, oni se ni s kim ne uspoređuju i ne teže neostvarivom. A pored zahvalnosti, kao zajedničko svim sretnim nacijama (bez obzira na njihovo bogatstvo) stručnjaci navode i uravnotežen odnos poslovnog i privatnog života (što Hrvatima itekako ide u prilog, kad vidimo količinu „izgaranja“na poslu i broj neradnih dana). Kod Danaca nema prekovremenog rada i jako dobro cijene svoje slobodno vrijeme. Uz to svim sretnim nacijama jako je važna društvena potpora, odnosno povezanost s obitelji, rodbinom i prijateljima. Možemo biti i siromašni, ali ako imamo dobru potporu u svome okruženju, itekako ćemo biti sretni. Hrvati po tom pitanju ne zaostaju za Dancima. Dapače, volimo običaje i rituale. Čak smo slični po težnji osjećaju pripadnosti. Knud Jespersen napisao je kako „Danci nisu nacija, nego pleme; to je snaga njihova zajedništva i razlog zbog kojeg osjećaju nepokolebljivo povjerenje jedni u druge“. Hrvati osjećaju zajedništvo na obiteljskoj i rodbinskoj razini, dok smo, nažalost, kao društvo podijeljeni. I ono što nas na poseban način čini različitima jest da oni vjeruju jedni drugima, dok se u nas posljednjih petnaestak godina srozalo povjerenje i u institucije i u ljude. Doduše, u Danskoj rijetko tko to povjerenje izigra. Kod njih je normalno vidjeti ispred kafića mnoštvo dječjih kolica ili nevezanih bicikala i bezbrižne vlasnike koji se ni trenutka ne boje da će ih netko ukrasti. Oni vjeruju u državu, a ona im daje potpunu slobodu i povjerenje, ne opterećuje ih mnoštvom propisa i zakona i terorom birokracije, već im daje osjećaj potpune kontrole nad vlastitim životom, dok se naši političari ponašaju kao da država postoji zbog njih, a ne zbog građana.
I mi imamo hygge, ali...
Kako piše Louisa Thomasen Brits, Danci vjeruju da je život lijep. Ispunjene su im osnovne potrebe, a materijalna očekivanja su im skromna. Zemlja je u povijesnom smislu homogena i Danci imaju osjećaj da pripadaju svojoj zemlji i jedni drugima, stalno živeći u svojoj blagoj, predvidljivoj sredini, ispunjeni povjerenjem i sigurni. Okolina u njima ne izaziva nikakvu nesigurnost ili pritisak, a ograničava ih samo minimalan stupanj nužnog autoriteta. Imaju snažno razvijenu društvenu svijest, a način na koji ublažavaju društvene i ekonomske razlike pridonosi njihovoj ravnopravnosti u svakodnevnom životu. Zbog svega toga su i veliki domoljubi, a domoljublje izražavaju brigom za zajednicu. Uostalom, za danski hygge osjećaj važna je ležernost, udobnost, neformalnost, uživanje u trenutku, izostanak velikih očekivanja… Vrijeme je da barem to od njih naučimo, ako političari nisu u stanju kopirati njihov način vladanja, jer se za način života sigurno većina Hrvata ne bi mijenjala koliko god nam hygge zvučao „cool“. A možda u procesu učenja od Danaca postanemo i sretniji s onim što imamo.