Predsjednica se treba čuvati, ako je Milanoviću ostao ijedan teren gdje se može spustiti, to je Pantovčak
je uhvaćen, doživio je bankrot. Kao slobodni strijelac, Milanović ima svoje mjesto na ljevici, kolikogod se, dok ju je vodio, ogriješio o neke njezine kanone. I u njegovu amblematskom posljednjem istupu, Raison d’ Etat preteže nad ideološkim i svjetonazorskim uvjerenjima; umio je to činiti i dok je bio na vlasti kad je „šarao“političkim šorovima, pa završavao za stolom s nacionalistima. Planira se, očigledno, vraćati u politiku, ako ne preko stranke, kao njezin kandidat, onda bez nje, ili mimo nje, kao kandidat naroda. Zanima ga, ili kako sam kaže „moguća je”, njegova predsjednička kandidatura. Veliko razumijevanje za autoritarne poljske vlasti kojima drži štangu iako to nije na valu tradicionalne socijaldemokracije i njezine brige za ljudska prava i slobode, može otkrivati da se od SDP-a okreće državi, kao sljedećoj stanici svoga putovanja prema najvišim institucijama vlasti. Pragmatizam poslije ideologije. Ako mu je ostao ijedan teren gdje se može spustiti, onda je to Pantovčak. Na Markovu trgu, gdje je jedno vrijeme vladao, čak i dominirao, s jedne i s druge strane suviše je zaostalih mina da ga ne bi raznijele kad bi ondje htio aterirati.
‘Moguće’ više nije nemoguće
Na najvišem političkom brdu može se očekivati velika konkurencija, što privlači borca u njemu: na europskim izborima mjerit će se tendencije u političkim odnosima u zemlji; na predsjedničkim izborima dijelit će se komad vlasti. Ako se SDP dotad konsolidira i smiri unutrašnju tektoniku, može imati ravnopravnog protivnika Kolindi Grabar-Kitarović, a da to ne mora biti Zoran Milanović; njezine strelice prema Vladi teško će natjerati HDZ da traži poslušnijeg kandidata. Ako se, pak, SDP ne stabilizira, Milanoviću su otvorena vrata za predsjedničku bitku koju njegova stranka ne može spriječiti, čak i kad bi htjela; za to bi joj trebala snaga koju sada ne pokazuje. Dakle, „moguće“nije više nemoguće, ako je bivši premijer ozbiljno mislio sve što je kazao novinama, i ako Davor Bernardić, ili netko drugi na njegovu mjestu, u međuvremenu ne stekne autoritet da i o predsjedničkom kandidatu može imati posljednju riječ. Ali, tko god to bio, suočit će se s istim problemom koji Ivo Josipović nije uspio riješiti pa je izgubio dobivene izbore: kako pucati preko živog zida i zabiti pobjednički gol? Vilibor Sinčić i Ivan Pernar čekaju kao napete puške, da barem sudjeluju ako ne mogu sami pobijediti. Uključi li se, očekivano, i Božo Petrov, svi s nekim računima, starim i novim, počasna funkcija u državi mogla bi dobiti razmjere koji daleko nadilaze stvarnu predsjedničku vlast. U tome se kriju mnoga iznenađenja. Na predsjedničkim izborima biraju se ličnosti, manje stranke a najmanje programi, što može – iz današnje perspektive – tjerati vodu na Milanovićev mlin: ne može se poreći da ima jaku ličnost (nekad i prejaku, alkarsku, pa gađajući svaki put „u sridu“zna pogoditi „u ništa“)), program ga ne opterećuje (usvojio je na djelu teoriju da je podjeli na ljevicu i desnicu istekao rok trajanja), a ni (slaba) stranka neće ga ograničavati. Gotovo je sigurno da će dosadašnja predsjednica tražiti još jedan mandat, sudeći po tome kako se distancira od Vlade i u nekim ideološkim i svjetonazorskim pitanjima skreće udesno; mogući sudar s Milanovićem isprobao bi demokratski refleks birališta koje je dosad glasovalo tako da sva jaja ne stavlja u istu košaru. U šefu države birači su gledali korekciju, ako ne i opoziciju, izvršnoj vlasti, pa su se – u strahu od koncentracije vlasti – odlučivali za kohabitaciju. Na toj su podlozi nastajali raznobojni parovi Mesić – Sanader, Kosor – Josipović, Milanović – Grabar-Kitarović: kad su imali priliku, postavljali su na Pantovčaku i na Markovu trgu kombinaciju između ljevice i desnice, da budu koliko-toliko zaštićeni od samovolje državne vlasti. Ako pamćenje igra neku ulogu u politici, predsjednica se treba čuvati.
Privlačni izazovi
Tko god je sahranjivao Zorana Milanovića, činio je to prerano; on je zadržao žilavost političke životinje s više života i sposobnost da sam odlučuje o datumu svoje smrti a da ne (po)čini samoubojstvo (ne spada on u Cioranovu kategoriju ljudi kojima bi samoubojstvo predstavljalo promociju). Dugo će on još kružiti oko političke orbite, i zato što ima dovoljno energije, što ga privlače izazovi i što je političko tržište siromašno jakim ljudima (o čemu svjedoči i kriza u SDP-u). Političar koji je sebi stvorio mnoge protivnike, nekad je sam sebi bio najveći protivnik. Bude li se ikad vraćao, njegov će povratak ovisiti o tome hoće li pobijediti protivnika u sebi.