Ljubo Ćesić Rojs farba jaja za opće dobro? Hvala, niste trebali!

U pravno uređenoj državi osuđeni visoki časnik vratio bi odličja, umjesto krumpira časno bi gulio kaznu pa se odvukao u pećinu

Veselo je i razdragano bilo u Domu za starije osobe Ksaver, ima tome koji dan. Ozarenih lica, u najboljoj garderobi koja se izvlači iz ormara kada im, uglavnom o kakvom svetku, naiđe njima netko drag, ti su vremešni ljudi dočekali televizijske kamere kooperativni i spremni. I tko zna bi li novinarska noga onamo kročila da ih priupita za zdravlje, da ne bi Ljube Ćesića Rojsa, koji s tim starinama odrađuje društveno korisni rad pa izrađuje ukrase za Uskrs, farba jaja, druži se sa starčadi, priskače ustreba li nekome kolica pogurati do restorana, dvorane za vježbanje. Zatečenim prizorom novinarka RTL-a je, čini se, ushićena. “Da Rojs nije osuđen, s kim bi 90-godišnji profesor Nikola Turk jutros vježbao”, pita se usput, dok osuđenik zaviruje u sobe, dobacuje, zabavlja živalj, sve dok ne zagrize u suhi sendvič i gorko procijedi kako nije uvijek bilo ovako, kako je prvog dana dolaska na ovo gubilište pustio i suzu mučenicu od bijesa i jada. I da, zavara takav prizor promatrača, pa se olako zaboravi da je glavni junak ove priče prethodno osuđen za nanošenje financijske štete Republici Hrvatskoj, da nije bezazleno kako se to pojedinim medijima čini, da je nesretnik fasovao godinu dana zatvora jer je svojedobno otpisao nogometnom klubu 3,2 milijuna kuna duga našeg, društvenog novca, sve dok se nepoznat netko nije sažalio pa mu zatvorsku kaznu preinačio u rad za opće dobro, a na dug zažmirio jer ga nevoljnik nema odakle vratiti. Što bi za takvu pravdu dao Huanito Luksetić, osuđen na dvije godine zatvora jer je sadio marihuanu kako bi si olakšao bolove uzrokovane multiplom sklerozom? Neosjetljiv na njegovu bol, Općinski sud u Rijeci glatko mu je presudio premda nikada nije dokazano da je ikome prodao ili poklonio ijedan gram. Čini se da božica pravde nije svrnula pogleda ni na Minku Maltarić (76), penzionerku iz Zagorja koja je životarila od 1200 kuna socijalne pomoći sve dok nije preselila u četiri zatvorska zida zbog neplaćenog računa za odvoz smeća u iznosu od 624 kune. Božici pravde, čini se, i opet se osušila ruka dok je dijelila pravdu i onog dana kada je zbog prodaje sira uz državnu cestu u Grabovcu u Karlovačkoj županiji 13 dana u zatvoru dosudila tada 79-godišnjoj Milki Magdić. A što bi tek Rojsu imao za reći stanoviti Zdravko Težački iz Zbelave kojeg je u nevolju doveo klopotec – naprava koja u jesen u zagorskim goricama klepetanjem plaši nasrtljive ptice – kojem je Općinski sud u Varaždinu odrezao tri mjeseca zatvora zbog “skrivanja klopoteca kao dokaznog materijala”? Uistinu, što bi Rojsu imali za reći svi oni kojima nitko nije preinačio kaznu u rad za opće dobro, osim: “Hvala na tome, niste trebali!” A u pravno uređenoj državi osuđeni visoki časnik ne bi čekao sud, sam bi vratio odličja, umjesto krumpira časno bi gulio svoju kaznu pa se odvukao iz javnosti duboko u pećinu i ondje skončao u samoći od tuge i sramote što je prevario zemlju za koju se borio. No, naš čovjek Rojs i danas je čest gost VIP loža, uvijek u društvu državnog vrha, prvi do uglednika, a takva je rabota, ispostavilo se, najbolji društveno koristan rad.