Kada ćemo vlakom iz Zlatne doline do Osijeka i Zagreba?
Kad bi se po “povijesnom” ovotjednom govoru Andreja Plenkovića na plenarnoj sjednici Europskog parlamenta u Strasbourgu naslikale Europska unija i Hrvatska, bila bi to slika savršene, brižne, nasmijane majke i njezina veselog i ljupkog djeteta koje uživa u sigurnosti majčina krila. No i majka i dijete daleko su od takve slike. Prvo, treba podsjetiti da je Hrvatska ušla u Europsku uniju poslije svojevrsnog nasilja nad demokracijom i Ustavom, u kojem je iz kukavičkog straha vlasti da građani neće nasjesti njezinim obmanama o “obitelji europskih naroda”, promijenjena odredba o “većini glasova ukupnog broja birača” potrebnoj za “za udruživanje Republike Hrvatske u saveze s drugim državama” (negdašnji 141. članak Ustava). Tako smo 2013. godine ušli u članstvo te asocijacije s manje od 30 posto glasova ukupnog broja birača!!! Budući da je u Strasbourgu Plenković govorio o emocijama hrvatskog naroda prema EU, treba znati da se to ne odnosi na više od 70 posto hrvatskih građana, pa je riječ o prigodnoj, frazerskoj krivotvorini usklađenoj s lažnim blještavilom cijelog premijerova govora. U tom govoru bliješti i isticanje hrvatskih uspjeha, na primjer: “Bilježimo gospodarski rast od tri posto, rast industrijske proizvodnje, ulaganja i izvoza, kao i rast zaposlenosti, plaća i socijalnih naknada.” Tako reći isti dan kad je predsjednik Vlade vihorio zastavom hrvatskih uspjeha u Strasbourgu njegov zamjenik u HDZ-u Milijan Brkić na tribini u Frankfurtu izvjesio je crnu zastavu hrvatske stvarnosti. Rekao je kako je sadašnji val iseljavanja iz uspješne Plenkovićeve države “pogubniji nego svi dosadašnji jer odlaze cijele obitelji i visokoobrazovani ljudi”, a u toj državi “korupcija, sporo pravosuđe, kriminal, nepotizam, ideološke podjele najveći su razlozi kolektivne apatije društva, ali i odlaska mladih”. I ovaj se put pokazalo da je Plen- ković “bruxelleski projekt”, kako ga je u Saboru nazvao zastupnik Bunjac. Nakon što je u govoru napravio spomenik Hrvatskoj, još je veći spomenik napravio Europskoj uniji, a, naravno, i sebi, podsjetivši kako je “25 godina svojeg političkog djelovanja i profesionalne karijere” posvetio tome da “europske vrijednosti ugradi u modernu Hrvatsku”. Nahvalivši Europsku uniju, istaknuvši potrebu njezina jačanja, jedinstva, sigurnosti, jednakosti svih..., Plenković se nudi Bruxellesu u borbi protiv njezinih protivnika. A ti protivnici služe se nedemokratskim metodama. Tako naš premijer sudi cijeloj Europi pa kaže kako je izlazak Britanije iz EU “rezultat populizma i kampanje dezinformacija”, te kako su proteklih godina izbore diljem Europe “obilježili rast populizma i euroskepticizma”. Potom se svrstava u “zdrave snage” EU te trijumfira: “Nakon što smo pokazali da se s njima uspješno možemo nositi, važno je da nastavimo tim putem kako bismo spremni dočekali izbore 2019. i učvrstili vjeru u europski projekt.” Tako je naš premijer i ovaj put pokazao kako u EU postoje državnici koji tu asocijaciju shvaćaju kao bojište za nacionalne interese, kao što su Merkel, Macron i drugi iz gornjeg dijela ljestvice moći, zatim oni koji se žele oteti njihovu diktatu, kao što je Orban, te oni, za koje je EU “obitelj europskih naroda” i koji sluganski prihvaćaju podložnost svoje zemlje interesima najmoćnijih, koji se najmoćnijima klanjaju i nude im svoje usluge unatoč njihovoj očitoj grabežljivosti, to jest prihvaćaju da budu kolonije, a među njima je i Andrej Plenković. Dok paradira sa svojim europejstvom na paradnim skupovima u EU, Plenković pokazuje da u sebi nema nikakvog obzira prema vlastitoj zemlji iz kojeg bi bilo što u Bruxellesu učinio upitnim. Činjenica je da moćne zemlje EU drže više od 95 posto kapitala banaka u Hrvatskoj koje su kupile budzašto, da, takve, diktiraju i u hrvatskom gospodarstvu, da vlasnici tih banaka iz Hrvatske iznose milijardske profite, kao što ih iznose i vlasnici nekad velikih, strateških državnih tvrtki, kao što su Ina, Pliva, T-com... Činjenica je da je iznimno jak uvozni lobi koji uništava hrvatske proizvodnje a ide na ruku moćnim europskim proizvođačima čiju uvezenu robu kupujemo, pa i goleme količine hrane kojoj je rok uporabe na isteku te se, umjesto da se baci, prodaje Hrvatima. Baš nikad nijednom riječju ni Andrej Plenković ni njegovi ministri nisu dotaknuli to nepodnošljivo iscrpljivanje Hrvatske. Kad je riječ o tim sudbinskim hrvatskim temama, usta su ima prazna, inače su puna Europe kakva su bila i Plenkovićeva u Strasbourgu. Jedan od strateških interesa Požeško-slavonske županije, kada je prometna povezanost u pitanju, trebao bi biti, potpuna iskoristivost postojeće željezničke infrastrukture na njenom cijelom području – na lipičko-pakračkom, koja je revitalizirana proteklih dana, i one na požeško-pleterničkom, koja je djelomično uporabljiva. Kada se govori o nepotpunoj iskoristivosti željezničke infrastrukture na ovom području, prvenstveno mislim na puno puta obećanu, ali nikad dovršenu rekonstrukciju pruge od Pleternice do Našica. Nije valjda da one koji odlučuju o rekonstrukciji te pruge treba podsjećati što je pruga Našice-Pleternica-Nova Kapela značila u Domovinskom ratu. Bila je to jedina željeznička veza između zapada i istoka Hrvatske. Ta je dionica pruge obranila i prehranila Istočnu Slavoniju. Ako je u ratu bila dobra, obnovljena i revitalizirana u miru treba služiti kao prednost razvojnim projektima kraja kroz koji prolazi. Što bi najprije trebalo napraviti? Prije svega trebalo bi sadašnji red vožnje lokalnih putničkih vlakova prilagoditi i uskladiti s potrebama učenika i radnika. Drugo, treba povezati Zlatnu dolinu sa Zagrebom i Osijekom, a zašto ne i sa Slavonskim Brodom, direktnim linijama u određene dane, što bi najviše koristilo studentima i radnicima ovog kraja. Bila bi to i demografska mjera, mjera povratka, ostanka i opstanka u i na ovom prostoru. Jeftiniji prijevoz roba gospodarstvo čini konkurentnijim i produktivnijim, a dodanu vrijednost proizvoda diže na višu razinu. Jedan od razloga i uvjeta investitora i ulagača da dođu na neko područje, upravo je dobra prometna infrastruktura na tom području, što je razlog više da se željezničkom prometu na ovom području da veći značaj i prednost nego što je to imao do sada. Da bi željeznički promet, putnički a i teretni, na požeško-pleterničkom području bio u potpunosti revitaliziran i stavljen u punu funkciju, svoj dio treba odraditi lokalna politika. Kako se to radi treba pitati susjede iz Bjelovarske-bilogorske županije koji su nakon nekoliko godina uspjeli oživjeti željeznički promet na pruzi Banova Jaruga-Lipik-Daruvar-Virovitica, i kvalitetnije prometno ova središta povezali sa Zagrebom i ostatkom Hrvatske. Možda ovakvi projekti trenutno i nemaju nikakvu ekonomsku isplativost i samoodrživost, ali zato postoje u državnom proračunu sredstva za potpomaganje i subvencije s razlogom razvoja i održivosti određenih prostora. Subvencije lokalnih željezničkih prometa, i ne samo željezničkih, ne smiju, niti mogu, biti drugačije tretirati od subvencija u zračnom i pomorskom-trajektnom prometu, ili besplatnog prolaza kroz tunel Sv. Ilija. Ništa manji značaj za državu ne mogu imati područja Požeško-slavonske ili Bilogorsko-bjelovarske županije od bilo kojeg otoka na Jadranu, do kojih su svi putnički, a teretni, prijevozi dobrano subvencionirani. Ništa protiv otoka, ništa protiv subvencionirane zrakoplovne karte do Dubrovnika, ali ništa ni protiv državnih subvencija za javne putničke prijevoze u kontinentalnim ruralnim prostorima, pogotovo onih u Slavoniji.
Iz uspješne Plenkovićeve države odlaze cijele obitelji i visokoobrazovani ljudi