TEREZA KESOVIJA
Sada je još teže biti umjetnik jer vladaju mediokriteti. Što si prosječniji, to si veća faca
U KD Lisinski 19. veljače diva hrvatske glazbe slavi 60 godina karijere. Pri tome kaže: “Broj 60 zvuči sasvim zgodno”
Koji biste talent voljeli imati? Slikarski. Koja je najjača crta vašeg karaktera? Upornost. Što je za vas vrhunac bijede? Praznina duha. Što prezirete? Neiskrenost. Vaša najveća mana? Eksplozivnost karaktera. Tako je davne 1968. novinarima odgovarala mlada Tereza Kesovija. Podvukla je sve i dodatnim odgovorom na pitanje o motu koji je vodi kroz život, a taj je “ostati takva kakva jesam”. Pedeset godina kasnije stoji iza svake tada izgovorene riječi, a opravdala je i moto pa uoči koncerta kojim slavi 60 godina karijere pred sobom imamo jaku ženu koja je ostala odana sebi i svojim uvjerenjima.
Koncertom 19. veljače u Lisinskom obilježavate 60 godina karijere. Kako vam taj broj zvuči izgovoren naglas?
Zvuči mi zapravo dosta zgodno. Manje zgodno bi mi zvučao kada bih bila svjesna da je doista prošlo 60 godina, da je nekoliko života moguće smjestiti u tih 60 godina i da mnogi ljudi nisu ni živjeli toliko. Tih 60 godina nosi enormno bogatstvo uspomena, doživljaja, radosnih i tužnih. Tih 60 godina na kraju je i puno i malo. Međutim, kad počneš brojiti od jedan, brzo se umoriš kada dođeš do trideset pa kažeš: “Ajme tek sam na pola puta, a bole me noge” pa malo poklekneš. Ja ni prije 30 godina nisam tako razmišljala. Nikad nisam mislila da sam na pola puta. Ja ne mogu ništa godinama ni one meni, a na životu me uvijek držala i drži ljubav. Ona je pokretač svega. I pri tome ne mislim na ljubav prema konkretnom muškarcu ili ženi. Za mene je ljubav duh.
Jeste li zadovoljni količinom ljubavi u svojem životu?
Okružena sam ogromnom količinom ljubavi. Ali ogromnu količinu ljubavi i ja sam davala pa sam na neki način dobila povrat toga. Iako, imala sam i drugačijih udaraca, i to koliko. Ali kad naiđe onaj povratni, baš dobar udarac, humano je na kraju zbog njega zaboraviti sve loše.
“Arsen je uvijek volio govoriti kako mu je najdraže od svega što su nas dvoje spojili ti prasci jer moji su prodali prase da mi kupe flautu, kao i njegovi njemu. Autentične svinje sretali smo tek kasnije u našim životima”
Kojom ste metodom birali repertoar za koncert? Nije bilo lako, tu su stotine pjesama.
Moja producentica Paola Jusić rekla mi je kako joj se čini da sam snimila oko 50 nosača zvuka. E sad, da sam sa svakog uzela samo po jednu pjesmu, bilo bi ih 50. Pa koliko bih ja to koncerata trebala održati! Zato smo upregnuli sve naše umne sposobnosti i uspjeli složiti repertoar. Bit će ih puno, neću otkriti koliko jer ovo je posebna prilika koja mi daje mogućnost da zadovoljim i iznenadim sve one koji će ispuniti dvoranu.
Koju pjesmu i danas pjevate baš sebi za dušu?
Svaku pjevam za svoju dušu jer to je jedini put do uspjeha. Otkrit ću samo da među izabranima za koncert ima onih za koje je Đelo pitao hoću li ja to moći izdržati. U smislu emocija. No u takvim situacijama uvijek računam na adrenalin koji proizlazi iz moje želje, volje, htijenja i strasti. Moram osjetiti svaku notu, to je moj proizvod, tu sam ja autor svega.
Kada već spominjete Đelu mlađega s kojim surađujete... sjetimo se i Đele starijega. Naime, da vam je mjesto na pozornici, shvatili ste još kao 15-godišnjakinja u Dubrovniku kada ste s Đelom Jusićem održali svoj prvi koncert u samostanu klarisa.
Još mi nije jasno kako nas je Hrvoje Filičić, gospodin kojeg davno nema na ovom svijetu, spojio. On je uvijek za nečim uporno kopao pa je tako iskopao i želju da nas spoji na pozornici. A mjesto je bilo idealno, lijepo, povijesni samostan, no tada je tamo umjesto oštrog redovničkog reda bila terasa Jadran na kojoj se plesalo tango, valcer, boogie woogie... plesovi u kojima su se spajala tijela. I usred svega toga nas dvoje tamo smo stajali kao dva nedužna bića, štrkljasti, skromno odjeveni jer oboje smo bili sirotinja, i beskrajno zabrinuti za to što će se dogoditi te večeri. Đelo je stalno ponavljao: “A što ako falimo riječi?”, a ja sam ga uvjeravala da nećemo, ali da, ako falimo, da smo onda falili. Imao je gitaru, nabavili su mu stalak za nogu da bude komotnije i krenuo je s uvodom u pjesmu “Vrati se, ljubavi moja”... i tako smo skladno pjevali i vikali su nam “bravo!”, a Đelo je na kraju kazao: “Nijesmo falili riječi.”
To je bio početak savršeno lijepog prijateljstva i dugogodišnje suradnje.
Išli smo u istu glazbenu školu. Zafrkavali su nas, naravno. On je htio naučiti sve instrumente odjednom, a počeo je s rogom. I nosio je taj školski rog po Stradunu do glazbene škole dok su za njim vikali: “U što pušeš, a, Đelo?” A s njim sam slično prolazila i ja s flautom, s tim da sam uz nju imala i bonus. Naime, moja siromašna obitelj uvijek je imala barem dva prasca za koje sam ja teti Marici u restoran uvijek nosila praznu kantu da je napune ostacima hrane ostalim od gostiju. Tako sam po Stradunu na koncert u Kneževu dvoru u jednoj ruci nosila flautu, u drugoj kantu. Prolazili smo kroz nestašluke kakvih danas nema. Danas je umjesto onog pogrdnog “u što pušeš” ekvivalent šaka u glavu. Uglavnom, i Arsen je volio govoriti da mu je najdraže od svega što su nas spojili ti prasci jer moji bi prodali prase da mi kupe flautu kao i njegovi njemu. Autentične svinje sretali smo tek kasnije.
O svojem životu napisali ste dvije knjige “To sam ja” i “Libertas”, a sada redatelj Miro Branković počinje snimati dokumentarac o vama.
Počinjemo u svibnju s Parizom. Obuhvatit ćemo tri moja grada – Dubrovnik, Zagreb, Pariz. Međutim, odmah sam mu rekla da ovaj današnji Pariz nema nikakve veze čak ni s onim od prije deset godina kad sam zadnji put nastupila u Olimpiji, a pogotovo ne s onim vremenom o kojem ćemo pričati. Pariz se pretvorio u nešto što ne prepoznajem, a to su pomalo i Dubrovnik i Zagreb. To me ispunjava tugom i strašnom nostalgijom. Živo osjećam dane kada kao studentica odlazim u Zagreb i gledam Minčetu i oblivena suzama govorim: “Zidine moje, hoću li vas ja opet vidjeti.” Te riječi danas u meni odzvanjaju snažnije nego onda kada sam ih izgovarala.
Hoćete li se ikada vratiti u rodni Dubrovnik?
Nemam se ja kamo vratiti.
Poslije slave u Parizu vratili ste se u ratnu Hrvatsku. Što je presudilo takvoj odluci?
Vratila sam se čim sam osjetila da se zbivaju neka ozbiljna previranja koja su se pretvorila u krvavi rat. Bilo mi je nemoralno zamisliti živjeti u udobnosti jedne zemlje i izdaleka gledati što se događa u mojoj domovini, te uz pokoju suzu govoriti kako mi je teško. Uvijek mi je čudno kada ljudi koji žive vani, i žive dobro, pate za svojim domom. Zašto se ne vrate i novac koji su zaradili
tamo ne donesu u svoju zemlju?
Bilo je to strašno vrijeme. Čega se danas strašite?
Ničega. Uvijek sam bila neustrašiva. I u vrijeme rata išla sam po prvim linijama i zaista me nikada nije bilo strah za mene. Mene je strah za ljude koje volim.
U Hrvatskoj umjetnicima danas nije ni lijepo ni lako sudeći po njihovim iskazima. Za koje su vlasti po vama imali najbolji status?
Kad govorim o statusu, moram reći da ja svoj status nisam gubila nijednog trenutka. Međutim, postoje institucije zadužene za poljoprivredu, pa tako i za kulturu u kojima su ponekad ljudi koji slušaju sebe, a ponekad ljudi koji moraju slušati nadređene. Ako je u pitanju ovaj drugi slučaj, onda je razumljivo što se neke stvari ne odvijaju onako kako treba. A onako istinski, uvijek je bilo teško biti umjetnik. S tim da bih rekla da je danas još puno teže jer danas vladaju mediokriteti. Danas, što si prosječniji, to si veća faca.
Jeste li se ikada našli pred dilemom pjevati ili ne?
Moglo me spriječiti puno stvari, ali nisam se dala. Bila sam boležljivo dijete, nitko nije mogao garantirati da ću preživjeti, a kamoli da ću se tako grčevito držati života. Osim toga, imala sam četiri operacije glasnica što mi je direktno moglo utjecati na karijeru. Četvrtu je izveo profesor Padovan koji mi je, kad sam mu rekla da tu večer idem na koncert, odgovorio: “Gospođo, vi ste ludi.” I bila sam luda, ali ja sam taj koncert otpjevala, a to me moglo stajati karijere. Imam i problema sa sluhom, ali da zbog toga prestanem pjevati? Nema šanse. Ja slušam dušom.
Imali ste poseban odnos s Titom. Volio je da mu pjevate Nona. Kako danas s odmakom gledate na njegov lik i djelo u vrijeme kada se njegovo ime briše s ulica i trgova?
Mi kao narod u pravilu bez traga brišemo sve što je bilo nekada. I nije bitno je li u tome “nekada” bilo i nečeg dobrog.
Čiji savjet uvijek poslušate, tko vam je dobar korektiv?
Svoje iskustvo. Kad se nađem sama, kad svi odu, često znam razmišljati i sudarati se s problemima koji su aktualni i dođe mi da kažem “a s kim bih ja mogla podijeliti ovaj trenutak?”. Kad bi to bila moja snaha, koju obožavam i ona mene i s kojom mogu o svemu razgovarati, ne želim je opterećivati. Kad bi to bio moj sin, ne želim ga rastužiti. Kad bi to bila moja unuka, bojim se da ne bi mogla ni shvatiti. Imam i nekoliko prijatelja, ali ni njih ne želim opterećivati. I kad se nikome ne obraćam za pomoć, to nije moja taština, to je samo moje uvjerenje da je to samo moje. Da je to moja žrtva i da sam to nečime zaslužila i da moram snositi posljedice sama.
Ove godine proslavit ćete 80. rođendan.
Istina, ali zaklinjem se da o tome uopće ne razmišljam. Čak mi je slavljenje rođendana svake godine poprilična glupost, a proslavu ovog okruglog prepustit ću svojoj obitelji. Sigurno spremaju nešto a da ja o tome ništa ne znam. No, priznajem, volim iznenađenja.
Na bojim se ničega. Uvijek sam bila neustrašiva, ali strah me za ljude koje volim