Dalmatinci spaljuju “krnju” s imenom i prezimenom, najčešće političare
Na jugu je je običaj da pokladna lutka ima stvarno ime, uglavnom su to oni s vrha vlasti, no u Brodarici su spalili i likove sutkinje Maje Šupe i Tomislava Horvatinčića
Tko je Hrvatima kriv za sve tegobe tijekom godine, pokazuje se i pod maskama. Najčešće su to političari i poznate javne osobe, ova je godina izuzetak
Maske su, moglo bi se reći, pale. Danas je Čista srijeda, počinju korizmena odmjerenost i skromnost, za ovu je godinu pokladno ludovanje i službeno gotovo. No još će se koji dan pričati o najboljim maškaranim povorkama, najljepšim maskama ili najluđim fašničkim tulumima, poput, recimo, onog koji je u našem glavnom radu organizirala Facebook grupa s više od 25.000 članova “Osamdesete u Zagrebu”. Na društvene mreže još prispijevaju fotografije s ovogodišnjih dana bezbrižnosti i igre s identitetima i skrivanja pod maskama ili, bolje rečeno, razotkrivanja onog drugog “ja”. O karnevalskom ludilu, koje zahvaća dobar dio svijeta, ovaj će se put kod nas možda čak i malo dulje raspredati zbog kaštelanskog slučaja.
Zabava i kreativnost
Mnogima se spaljivanje slikovnice s dvije mame i tate neugodno urezalo. Gorjela je knjiga, na dječjoj povorci, pred vrtićancima. – Upravo je ta nemila scena nekako i obilježila ovogodišnji fašnik... – kaže sveučilišna profesorica psihologije u mirovini Mirjana Nazor. – Dok god služe za zabavu, opuštanje ili iskazivanje kreativnosti, poklade su super stvar. No, ako nam maske služe da se sakrijemo i napravimo nešto što inače ne bismo jer se ne usuđujemo, dakako da onda u maškaranju nema puno dobrog. Kao u spomenutom kaštelanskom slučaju. Čak i da ne ulazim u sadržaj tobož sporne slikovnice, dovoljno je loše ono što se djeci poručilo samim činom spaljivanja knjige – kaže naša sugovornica. Nije joj naročito simpatičan ni običaj da se lutki, koja se spaljuje zadnji dan fašnika, daju lice i ime. Najčešće su to političari koji taj izraz antipatije naroda zarade kroz godinu. A onda, bez milosti, ovisno o tome koji su na vlasti, gore od lijevih, preko “srednjih” do desnih. Nisu političari, ali prije nekoliko dana u Brodarici ta je “čast” pripala sutkinji Maji Šupe i poduzetniku Tomislavu Horvatinčiću. Vjerujemo da ne treba posebno objašnjavati čime su navukli javnu odioznost... Inače, upravo u Dalmaciji, za razliku od, recimo, Rijeke ili Samobora te brojnih drugih gradova diljem Hrvatske, lutke koje završavaju na lomači vrlo često nose ime i prezime stvarne osobe. – Da, definitivno nemam puno simpatija za taj običaj jer poručujemo da je u redu spaliti ono što nam se ne sviđa. Ali OK, takav je običaj i prihvatljivije je spaliti slamnatu lutku nego knjigu. Mislim, međutim, da bi te lutke trebale biti bezimene. Tim više što se obično nadijevaju imena ljudi koji su živi, kreću se tu negdje oko nas. A zašto se baš Dalmatinci ne ustručavaju dati joj stvarno lice i ime? Naravno da se ne može generalizirati, ali možda se objašnjenje krije u tome da su Dalmatinci možda, s jedne strane, malo drskiji, a s druge malo komotniji od ljudi u nekim drugim dijelovima naše zemlje. Ispucaju nezadovoljstvo na maskenbalu, spale “krivca” umjesto da se požale i iskažu nezadovoljstvo tamo gdje bi to kao građani mogli i trebali... – zaključuje splitska psihologinja.
Izraz društvene kritike
Postavljanje granice tijekom karnevalskog ludiranja, kao i u mnogim drugim životnim situacijama, očito je kombinacija mentaliteta i osobne odluke. Iako, kako bi rekla politologinja Smiljana Leinert-Novosel, ne treba podcjenjivati praktičnu dimenziju pokladnog običaja spaljivanja glavnog negativca. – Definitivno su to osobe koje ljudima pričinjaju neke, manje ili veće, probleme u svakodnevnom životu i izazivaju kod njih antipatije, a da pritom ne postoje kanali kroz koje bi na tu temu mogli progovoriti, odnosno kvalitetno artikulirali svoja pitanja i nezadovoljstvo. Dok je to izraz društvene kritike, fašnik je koristan mehanizam za izbacivanje frustracije, dobar ispušni ventil. Pa čak i kad se događa ono što nikako ne želimo vidjeti, poput spaljivanja slikovnice u Kaštelima. Moramo biti svjesni da ne misle svi ljudi isto, ali kao zrelo društvo moramo uvidjeti što se događa, izvući zaključke i djelovati – smatra S. Leinart-Novosel koja veli da je paljenje slikovnice ipak manje zlo nego da je netko pokušao fizički demonstrirati svoj svjetonazor.