Sam rast obujma radova neće biti dostatan za oporavak

Pred nama dugoročan proces konsolidacije i popravak štete nanesene dugoročnom krizom koja je u cijelosti promijenila odnose u ovoj djelatnosti, ističe Jurčec Darko Bičak Građevinska kriza u Hrvatskoj je bila dublja i trajala duže nego što je itko iz građevinskog sektora, ali i gospodarstva generalno očekivao. Na krilima EU novca pojavio se niz projekta u vrijednosti koja se mjeri milijardama kuna, no pojavio se i niz problema zbog kojih domaće tvrtke više ne sudjeluju u najvećim natječajima. Kakvo je stanje i perspektiva graditeljstva i što možemo očekivati u narednom razdoblju, govori Zdravko Jurčec, predsjednik Društva građevinskih inženjera Zagreb i vlasnik i direktor tvrtke Juconprojekt Zagreb. Koliko je duboka kriza građevinske industrije u Hrvatskoj i kako procjenjujete očekivani oporavak sektora? Ovo je jedna od najvećih, ako ne i najveća, kriza koju je hrvatsko graditeljstvo zabilježilo u posljednjih pedeset godina. Graditeljstvo je djelatnost koja prirodno ulazi u razdoblja konjunkture i recesije i zato mora biti sposobno brzim prilagodbama tržišnim uvjetima. Nažalost, ova kriza u nekim svojim elementima traje preko deset godina i u cijelosti je promijenila odnose u ovoj djelatnosti. Kriza je započela značajnim padom tržišta (preko 50%), što je dovelo do izrazito velike nelikvidnosti građevinskog sektora. Naknadno uveden institut predstečajnih nagodbi samo je dijelom riješio problem. U većini slučajeva predstečajna nagodba prebacila je problem na manja trgovačka društva, u pravilu angažirana kao podizvođača velikih tvrtki, a do istinskog ozdravljenja i tržišnog reanimiranja trgovačkog društva kroz predstečajni postupak nije došlo. Na taj se način kriza prenijela na cijeli sektor, izvođače, proizvođače građevinskog materijala, projektante, odnosno gotovo sve koji participiraju u građevinskoj djelatnosti. Mogućnost zapošljavanja građevinskih djelatnika iz Hrvatske na tržištu rada Europske unije dodatno je otežala situaciju jer je dovela do odljeva najkvalitetnijih građevinskih radnika i time je dodatno umanjena konkurentnost građevinskih tvrtki. Zbog svega navedenog, sam rast tržišnog obujma radova neće niti dostatan za oporavak sektora i povećanje njegove konkurentnosti, već je pred nama dugoročan proces konsolidacije i popravak štete nanesene dugoročnom krizom. Koji su danas najveći izazovi s kojima se susreću građevinske tvrtke u Hrvatskoj? Sigurno među najznačajnije izazove spada povećanje konkurentnosti sektora. Otvoreno tržište građevinskih usluga Europske unije svaki dan dovodi nova trgovačka društva na tržište građevinskih usluga. Ta situacija ne mora sama po sebi biti loša. Upravo je tržišna otvorenost Hrvatske tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina rezultirala snažnijim razvojem građevinskog sektora i njegovom značajnom izvozu te su vještine i kompetencije stečene na inozemnim tržištima uvelike doprinijele u poslijeratnoj obnovi Republike Hrvatske. Iako domaća operativa u ravnopravnoj tržišnoj utakmici ima određene prednosti, pitanje je koliko one mogu doći do izražaja bez aktivne podrške vlade, koje su za sada izostale. Graditeljstvo u Hrvatskoj evidentno je pred velikim izazovima, a realni sektor ne vidi i ne prepoznaje da postoje politike za tu oblast koja bi mogla zapošljavati i do 8% radnog potencijala države. Kako hrvatske tvrtke mogu povratiti izgubljene reference s obzirom na to da su reference vremenski ograničene, a kriza traje već deset godina? Sam tijek vremena od zadnje realizacije građevine ne znači i gubljenje znanja i vještina za realizaciju novog projekta. Ovo pitanje privatni investitori ne uzimaju kao eliminacijski kriterij i puno fleksibilnije ga tumače, što je u konačnici i primjereniji stručni stav. Kod svake vrste građevina imate više vrsta radova, cijeli spektar podizvođača, te je inzistiranje na jednoj kvalifikaciji u uskom vremenskom periodu više rezultat ograničavanja tržišnog natjecanja nego strah od nekompetencija. Od osamostaljivanja u Hrvatskoj postoji neki vid poticane stanogradnje od tzv. Njavrinih stanova, Čačićeva POS-a, raznih APN-ovih modela, sada i Bandićeva modela itd.. Da li tu postoji neki kontinuitet i kako vi vidite da bi se mogla i trebala riješiti problematika stanogradnje u Hrvatskoj? Kampanje u stanogradnji često su bile u funkciji trenutka, a ne u strategiji ili politici stanovanja. Stanovi se ne grade da bi građevinski sektor bio zaposlen. Nepostojanje adekvatne stambene politike rezultiralo je pretjeranom izgradnjom malih stanova (oni se jedini prodaju) s katastrofalnim posljedicama na demografska kretanja, a posljedice takove politike su poznate. Stan nije roba s vijekom trajanja od pet ili deset godina. Uzmemo li to kao činjenicu, možemo s velikom sigurnošću zaključiti da će Republika Hrvatska za dvadeset ili trideset godina imati veći stambeni fond i po broju stanova i po broju kvadrata per capita od danas, i da ništa ne gradimo. To nedvosmisleno upućuje da će tržište u pravilu tražiti veće i kvalitetnije stanove od onih koje sada gradimo. S obzirom na navedeno, primarno bi novi ciklus stanogradnje valjalo promatrati u funkciji demografske obnove i urbane sanacije. Urbana sanacija je proces koji je pred nama i sigurno će sljedećih dvadeset do trideset godina biti značajan zamašnjak građevinskoj industriji. Stanogradnja kao najznačajniji konzument urbanog prostora u tome može imati važnu ulogu jer, kada govorimo o stambenom fondu on možda i nije toliko nekvalitetan koliko je opterećen supstandardnim urbanim uvjetima u kojima je izgrađen.