Damir Boras, rektor koji nije znao otići, a nije trebao ni doći

Kada se u travnju 2014. prestižnu dužnost rektora Zagrebačkog sveučilišta spremao preuzeti Damir Boras, ondašnji dekan Filozofskog fakulteta, poliglot iz ugledne obitelji koji barata znanjem osam jezika i istaknuti član Družbe braće Hrvatskog zmaja, mnogi su njegovi kolege iz akademske zajednice dvojili hoće li se on, kao “fin zagrebački gospodin” moći nositi s brojnim pritiscima i podmetanjima koje će mu nova dužnost donijeti. Ubrzo se ispostavilo da hoće i da zna uzvratiti istom mjerom. Nije se u novinama osušila tinta na izvještajima o njegovu imenovanju kada se pročulo kako je na vlastitu inauguraciju u rektora u zagrebačkom HNK-u potrošio više od 20.000 kuna... javnog novca. U godinama koje slijede pokazalo se kako će u takvom rasipništvu ostati dosljedan. Na upite o trošenju javnog novca nikada nije odgovarao, tvrdeći kako zbog autonomije sveučilišta to nije dužan objaviti, pa je tu istu “autonomiju” potom tri puta branio ustavnom tužbom, nastojeći onemogućiti svaki nadzor nad svojom rabotom. Negdje putem, rektor Damir Boras potpisao je odluku kojom Sveučilište dodjeljuje 68.500 kuna potpore za znanstveni projekt profesoru Damiru Borasu, samome sebi. Ali to nije ni izbliza sve. Kako je lani navršio 65 godina, Borasu se valjalo pakirati u penziju. Posve slučajno, na Učiteljskom fakultetu u Petrinji pojavio se natječaj za radno mjesto redovitog profesora na polju informacijske znanosti što je, ispostavilo se, odgovaralo upravo kvalifikacijama Damira Borasa koji je kao jedini kandidat dobio posao. U znanstvenoj zajednici ostat će upamćen kao vjerojatno prvi rektor u povijesti koji je tužio svoga studenta, studenta Hrvatskih studija. Nakon bure u javnosti koju je njegov čin izazvao, tražio je da mu se student javno ispriča, a u konačnici je tužbu, pod pritiskom javnosti, povukao. Prije godinu dana osvojio je titulu prvog javnog antikomunikatora, nazvanu “Šipak godine”, koja mu je dodijeljena zbog “loše i manipulativne retorike”, no kritiku nije shvatio kao konstruktivnu, kao apel za promjene u javnom nastupu čovjeka koji predstavlja lice jednog europskog sveučilišta. Štoviše, proteklih godina više se čitalo o njegovim tužbama protiv novinara, nego o dosezima znanstvene zajednice, a moglo se čuti i da se oglušio na 20-ak upita pučke pravobraniteljice. Nekako istodobno s nominacijom za ovogodišnji “Šipak godine”, poklopila se i njegova odluka da medijima, usprkos otvorenom pismu 16 redakcija, postavi čuvare i čvrsto zatvori vrata uoči predizborne sjednice Senata koja je odlučivala o novom čelniku Sveučilišta, oglušujući se i na izjavu ministrice Divjak koja ga je podsjetila da je njegova rektorska funkcija javna, dakle financirana novcem poreznih obveznika, i tiče se cijele akademske zajednice, one koja bježi na zapad. Za to vrijeme, “fin zagrebački gospodin” juriša na novi mandat, a u skoro vrijeme doznat će se je li antikomunikator godine ipak puno vještiji u komunikaciji no što se činilo, onaj koji zna s kime vrijedi komunicirati. S onima koji, poput njega, ne znaju otići niti su ikada trebali doći.

Kada je 2014. preuzeo dužnost, mnogi kolege dvojili su hoće li se “fin zagrebački gospodin” moći nositi s pritiscima. Ispalo je da hoće