Učio sam od najboljeg vratara svijeta, a u Zagrebu sam s 13 godina živio sâm
Letica bi mogao u Real, Šemper u Bayern, a Simon Sluga već je bio u Juventusu i trenirao s Buffonom. “Moguće je to, skauti dobro prate HNL”, kaže Rijekin vratar
Pred Rijekom je najteža serija ovog proljeća koja počinje na Veliku subotu velikim derbijem na Poljudu protiv Hajduka (17 sati)
Lijepu je seriju pobjeda nanizala Rijeka prije prvenstvene pauze, ali sad je čeka slalomska “šikana” – Hajduk u Poljudu na Veliku subotu, pa u srijedu polufinale Kupa s Dinamom u Maksimiru i za kraj gostovanje kod Slavena. Tko preživi... Rijekin vratar Simon Sluga (25) ne boji se ničega. – Mi ne gledamo previše unaprijed, nego samo prvu. Pauza nam je dobro došla jer smo imali gust raspored. Maksimalno smo se pripremili, nikog se ne bojimo. Rijeka je u proljeće ušla kao četvrta, a sad je već odmakla Osijeku i ima priliku zaskočiti i na drugo mjesto pobijedi li bijele. – Nije me iznenadio start, znao sam koliko vrijedimo i što nam se sve jesenas događalo. Puno je još bodova u igri, tko zna što će se sve događati, ali dobro je što je uzbudljivo. Što je sad teži izazov – na Poljudu Hajduk ili u Maksimiru Dinamo, željan uzvrata za onih 4:1? – Uh, ne znam. Kvalitetni su i jedni i drugi, imaju dosta bodova. Ali budemo li pravi, mislim da nećemo imati problema u smislu da se ne bismo mogli nositi.
Ginuti svaku tekmu
Rijeka je opet momčad s najmanje primljenih golova u ligi. Kako to tumačite? – Dobro, treba biti realan i priznati da su tri proljetna kola, kad je Dinamo primio puno golova, pridonijela tome. Mi znamo našu filozofiju, ginemo svaku utakmicu i nadamo se da ćemo izdržati tako do kraja. Ravnopravno ste jedan dio sezone dijelili minutažu s Prskalom, junakom šampionske sezone... – Da, često smo se mijenjali, a na to su najviše utjecale ozljede. No, tko god bi stao ili ostao na klupi, obojici nam je uvijek bila najvažnija momčad, klub. A šef odlučuje tko će na vrata. Andrej i ja imamo korektan odnos. Dobar je dečko i uvijek podrška. Vratari su posljednjih tjedana došli u fokus u HNL-u. Letica je isplivao u Hajduku, završio je na naslovnici Marce kao kandidat za Real. Lokomotivina vratara Šempera povezivali su s Bayernom. Djeluje li vam to nerealno ili nešto sasvim moguće budući da ste sami s 18 godina završili u Juventusu? – Nije to nemoguće. Takvi su klubovi i prije imali takvih transfera. Možda nama sve to djeluje kao farsa jer nemamo dobro mišljenje o sebi samima, ali mislim da se podcjenjujemo. Ti su se dečki već pokazali, a klubovi poput navedenih imaju skaute koji nas sve jako dobro prate. Ako se priča i piše, znači da se nešto i valja. I neka idu! To može biti samo dobro, i za njih i za našu ligu, klubove.
Nije smak svijeta vratiti se
Cijenite li nekog posebno od vratara iz lige? – Najviše Prskala. Sami ste otišli s 18 godina u Juventus... – S godinama na to gledaš drukčijim očima. Dok si tamo, pokušavaš ostati realan i uzeti što možeš. Tek poslije shvatiš gdje si bio. Učili ste od jednog od najvećih u povijesti, Buffona... – Od najvećeg, ne “jednog od”. Zašto? Zbog savršene tehnike branjenja i psihe kakvu rijetki imaju. Zatim, kaže se da je dobro postavljanje 50 posto posla, a Buffon je u tome savršen. A od svega mislim da je najveća stvar što je poslije svega ostao normalna osoba, veliki radnik i pozitivac, uvijek spreman na osmijeh. I sve nas je gledao na isti način, tako da si nekad misliš “pa to nije on”. Koliko je normalan... Zašto ste se vratili iz Italije? – Tako je ispalo, ionako sam bio na posudbama, a Rijeka je krenula u dobar projekt. Vagao sam i splet okolnosti presudio je da se vratim. Nije smak svijeta vratiti se iz Italije, niti su ti klubovi jedini na svijetu. Dobar je i naš HNL...
Vodio me Alen Dautbegović
No, da se opet ukaže prilika? – Naravno! Mene nikad nije strah. Razlika je samo što ne bih razmišljao “moram ići”, prvo bih proučio kamo idem i zašto me taj klub zove. Da branim ili da idem na tribinu... Meni je sada, iskreno, savršeno. Doma sam, branim, moji su u Poreču, tamo sam za sat vremena od Rijeke. Mama ondje vodi restoran, tata pizzeriju, sestra je dizajnerica interijera, cura je u upravi supermarketa. A nekad je bio sam. I to u – Zagrebu. – Da, s 13 godina došao sam u Dinamo 2007. i živio u stanu pored stadiona. Sasvim sam, nisam htio ići u dom. Spazili su me na prijateljskim utakmicama s Jadranom i pozvali me. Roditelji su znali doći, ali rijetko. Bila mi je to velika životna škola zbog koje sam i sazrio ranije. U prvih šest mjeseci htio sam se sto puta vratiti, nije bilo lako, ali ostao sam dvije godine. Vodili su me Krasnodar Rora i pokojni Alen Dautbegović, a kasnije Ferenčina, Bandić... Ostao sam dobar prijatelj s dečkima iz te generacije, Miškićem koji je sada u Ljubljani, Mrzljakom koji je u Astri, od tada znam i Pavičića... Je li vam zbog toga danas Dinamo ipak malo bliži od Hajduka? – Ma ja sam tamo bio kao klinac i nisam se baš mogao tako zbližiti. Samo je jedan moj klub u Prvoj HNL. Samo Rijeka – zaključio je Sluga.
Gigi Buffon tehnički je savršen, ali iznad svega je što je ostao savršeno normalna osoba Mama u Poreču vodi restoran, tata pizzeriju, ali ne znam što bih radio da nisam vratar