Budimo iskreni sami prema sebi
Sloge nema nigdje, osim prisilne u diktaturi. Međutim nesloga unutar malih naroda suicidalna je. Mi Hrvati smo u tome jedni od vodećih. Jedinstveni smo samo u općoj opasnosti i strahu od Boga, čak i oni koji ga ne priznaju, što se najbolje vidi po svećeniku na sprovodu. Dobro je imati mnogo mislećih ljudi i koji o istoj stvari različito rezoniraju, ali nije dobro kad se to pretvori u kakofoniju i anarhiju. U Hrvatskoj najviše ljudi voli Hrvatsku, ali mnogi na osnovi svojega svjetonazora, a ne primarno kao domovinu. Zato svjedočimo rastakanju velikih političkih stranaka i rast virtualnih građevina poput Živog zida, Mosta i sl. Ako pogledamo istini u oči, naš je narod bistar, ali je slabo obrazovan ili je poluobrazovan. Intelektualci poučeni svim i svačim, čuvaju svoje male plaće i položaje, koji su uvijek politizirani, pa šute. Otpori svakoj ideji su radikalni, iako ti isti stalno kritiziraju što ih nema. Kao najveće probleme danas se navodi demografiju i iseljavanje. Iseljavanje iz Hrvatske traje u valovima od 1820. Zato nas i ima u svijetu skoro kao u domovini. Od kad smo članica EU putevi su otvoreni. Što se pak nataliteta tiče, budimo otvoreni i kažimo istinu. U svim zemljama krajnje bijede i potlačenih žena, natalitet buja preko svake mjere. U svim naprednim zemljama natalitet pada ili stagnira, s povremenim pikom iznad toga. Dakle, bolji životni standard i veće mogućnosti koje takav život pruža, bitno utječe na pad nataliteta. Zašto? Zato što su žene emancipirane, zato što žele jedno, eventualno dvoje djece, i zato što se obrazuju. Biti trajno majka, prije toga trudnica 9 mjeseci, te poslije toga dojilja udaljuje te žene od onoga što im život pruža, i one zaustavljaju daljnje trudnoće, ako nikako drugačije, a onda jednostavnom i sigurnom kontracepcijom. Ne manje važno je i to, da kad rade muž i žena, briga za djecu je problem. Kod nas postoji i ekonomski razlog koji utječe na natalitet, ali nije presudan. Danas mladi ljudi žele odmah stan, trajno zaposlenje, dobra primanja, po mogućnosti auto, pa kad toga nema odlaze to tražiti vani. Vremena su se stubokom promijenila, ali to su pravi razlozi padu nataliteta. Kojekakvi materijalni dodatci dobro su došli, ali to je isto kao u poljoprivredi, poticaju su sve veći, a proizvodnja je sve manja. Moramo biti realni, a ne sijači magle. Naravno, u pitanju su sustavi kao zdravstvo, mirovine i sl. I jedno i drugo treba opstati, ali ih treba rasteretiti. Zdravstvo, da se hipohondri odviknu stalnog odlaska liječniku ili da im se to naplaćuje, a mirovine onima s punim stažom, jedine ne smiju biti upitne. A to je svega 14-15%. Znamo kako se odlazilo u mirovine, bilo da su tako poduzeća rješavala svoje viškove radnika, bilo da su neki vezama dobivali invalidske mirovine, pa prijevremene itd. Čuo sam i priču kako su neki nakon više od deset godina na burzi rada, otišli u penziju. E pa, to ne može biti ravnopravno onima, koji su kroz to vrijeme radili i doprinosili. Nije vjerojatno da se baš nikakav posao nije mogao naći kroz tolike godine na Zavodu za zapošljavanje ili privatno. Prema tomu mirovinski sustav je zbog velikog, nepravedno nakrcanog tereta, nepodnošljiv. Samo, tko bi to sada raspleo bio bi budući Nobelovac. Ili na križu! Ipak treba naći formulu.