Zašto nema viceva o hrvatskim političarima i što to govori o nama?

Jeste li kad čuli neki vic o Plenkoviću? A o Bernardiću? Sinčiću? Nema ih. Na najpopularnijim hrvatskim internetskim stranicama s vicevima nema šala o hrvatskim političarima. Otkako je otišao Ivo Sanader, čiji je lik nastavio živjeti u obliku internetskih memea “ćaća se vraća”, za vicmahere vrijeme kao da je stalo. Inspiracija je presušila, uzalud se zaziva sveti Toma More, zaštitnik humora. U Hrvatskoj su politički vicevi postali rjeđi od neokaljanih političara. Ukucate li na najpopularniju internetsku tražilicu riječi “vic” i “plenkovic”, pojavit će vam se jedan jedincati o njemu, Petrovu i sisatoj plavuši, koji sad nećemo prepričavati, a sve dalje su novinske vijesti o tome kako je premijer izgubio živce na dramatičnom sastanku o Istanbulskoj konvenciji u HDZ-u, o tome kako su Plenković i Jandroković lomili otpor na sjednici glavnog odbora stranke, o tome kako Plenković uvjerava javnost da je Prgomet vjerodostojan i autentičan političar itd. Ukucate li pak “vic” i “jandrokovic”, naći ćete video isječke iz Hrvatskog sabora, poput onog u kojem na proslavi 25. godišnjice priznanja predsjednicu oslovljava s Kolinda Grabar-Kitarević, umjesto Kitarović. I tako dvaput. Ili ono kad se kao ministar vanjskih poslova nije mogao sjetiti koja to dva poglavlja Hrvatska još mora zatvoriti u pregovorima s EU. Nešto bolje stoji Davor Bernardić, pa vam odmah pred oči iskoči “VIC DANA! Bernardić: Očito je da Hrvatskoj treba SDP!” Čini se da su političari ukrali posao vicmaherima, često i nesvjesni svoje duhovitosti. Znaju biti u rangu s malim Pericom, Fatom, Mujom i Hasom. Pokušali smo sa Sinčićem, budućim premijerom, kako mu tepaju u Živom zidu. Ništa. Sve neke šale o maminim sinčićima. Za Petrova na vrh tražilice iskoči vijest da je “u čas sagradio kuću uz subvencionirani kredit”. Kolinda Grabar-Kitarović? Par izlizanih viceva o plavušama. Potraga za donekle aktualnim političkim vicom završila je na jednom starom otprilike godinu dana. Ide ovako. Plenković, Bernardić i Petrov hodaju pustinju i naleti lav. Plenki mu baci šaku pijeska u oči i lav pobjegne. Idu oni dalje i dođu tri lava. Bero im baci pijesak u oči i lavovi pobjegnu. Nastave hodati, kad stiže čopor lavova. Plenki i Bero pobjegnu na drvo, a Petrov ostane. Zovu ga: “Božo, penji se!”. A on će mirno: “Šta, pa nisam ja bac’o pijesak.” Kod istočnih susjeda viceva o Vučiću, Dačiću, Nikoliću i Vulinu koliko želite. “Šeće Vučić Beogradom i pita ljude iz osiguranja tko drži restoran pokraj kojeg prolaze. Vaš brat. A ovaj hotel? Također vaš brat. A čija je ovo zgrada? Od vašeg brata, predsjedniče. Vučić će na to: Pa radi li itko u Srbiji osim nas dvojice!?” U Hrvatskoj je najviše političkih viceva o Obami, Putinu i Merkelici, a nađe se još i neki nostalgičarski o Titu. Netko će reći da domaćih političkih viceva nema jer je sve istina, drugi kažu da narodu više nije do zajebancije, treći da likovi na političko-estradnoj sceni i nisu baš inspirativni. Lakše se smijati drugima. Kad se smijemo političarima koje smo sami izabrali, kao da ismijavamo sebe same.

Lakše se smijati drugima. Kad se smijemo političarima koje smo sami izabrali, kao da ismijavamo sebe same