Politika misli da je većina kulturnih kuća balast koji samo jede novac

U većini kulturnih ustanova postoji direktiva da se ne zapošljavaju mladi i novi kadrovi i to je velik problem uopće za našu mladu generaciju, ne samo u glazbi

roslavljena hrvatska sopranistica Vlatka Oršanić ovoga je siječnja proslavila šezdeseti rođendan, a ove će godine obilježiti i četrdeset godina umjetničkog djelovanja. U svojoj karijeri nastupala je na brojnim uglednim europskim opernim pozornicama, cijenjena kao koloraturni i dramski sopran iznimne scenske karizme, a cijenjena je i kao vokalni pedagog s iskustvom iz Ljubljane i napose sa zagrebačke Muzičke akademije.

Ove godine obilježavate četrdeset godina karijere. Hoćete li je obilježiti radno?

Kao operna pjevačica imam beneficirani staž i već sam mogla otići u mirovinu. Sada, sa 60 godina starosti i 40 godina punog radnoga staža, ispunjavam sve uvjete kao i drugi zaposlenici. Čini mi se nevjerojatnim kako je sve to brzo prošlo. Istodobno, ponosna sam što sam još u dobroj pjevačkoj kondiciji i što mogu i dalje pjevati, usprkos napornom životu i stal- nim putovanjima te prilično velikoj eksploataciji mojega pjevačkog instrumenta, koji svejedno još funkcionira.

Vi još nastupate i na sceni?

Nedavno sam gostovala u Francuskoj, u Operi u Rennesu, s Janačekovom „Katjom Kabanovom“. Riječ je o koprodukciji Ljubljane i Rennesa. Kad su u pitanju koprodukcije, najčešće kazališta ne uzimaju pjevačku podjelu, nego samo dekor, kostime i režiju. No prije dvije godine imali smo jako dobru premijeru u Ljubljani na kojoj su bili i članovi uprave Opere u Rennesu te su željeli baš našu, ljubljansku podjelu, što nam je priznanje. Tri tjedna u prijestolnici Bretanje bilo je ugodno razdoblje, za mene kao povratak u neka vremena kada sam često radila takve produkcije.

Vi ste bili pjevački slobodnjak većinu svoje karijere?

Većinu najproduktivnijeg dijela karijere, kada me je stalni angažman u Darmstadtu ograničavao u prihvaćanju poziva za gostovanja na pozornicama drugih europskih opernih kuća. A pjevala sam od Berlina, Beča, Salzburga, Frankfurta, Pariza do Edinburgha.

Ali promijenili ste fah.

Jesam! Nekoć sam pjevala Katju, a sada Kabanichu, znači njezinu zločestu svekrvu. To me i malo više intrigiralo, jer je uloga drukčija od onih koje sam ranije pjevala. Sudbina soprana i jest da uglavnom pjeva mlade, zgodne djevojke što je, kada imate šezdeset godina, malo čudno. Zato mi je drago što mogu preuzeti takve uloge koje su za moju dob, s time da su, naravno, suvisle. Tako netko tko me ne zna otprije, misli da sam sada mezzosopran, ali nisam. Inače sam u karijeri pjevala jako različite uloge jer sam prilagođavala svoj glas. Dakle, nije rečeno da sada ne mogu otpjevati neku sopransku ulogu. Razumljivo, ne mogu otpjevati, primjerice, Lady Macbeth koja je i fizički iznimno naporna. To tijelo više ne dopušta, niti bih se ja upuštala u takve eksperimente.

Spremate li neki nastup za četrdeset godina karijere?

Spremam oproštajni recital koji je trebao biti sada u travnju, ali u kazalištu u Ljubljani je odstupio naš ravnatelj Opere i to je odloženo za neki drugi termin. Ne zna se točno kad, ali ja ga spremam. Zasad je dogovoren koncert u mom rodnom gradu Zaboku, 17. svibnja.

A scena?

Nemam ništa u planu. Bilo je riječi da bih radila Klitemnestru, ali ta je produkcija propala. No, napjevala sam se dovoljno!

Vi već petnaest godina djelujete na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, sada u statusu redovite profesorice u trajnom zvanju. Kako ste se priviknuli na novu zgradu?

Kao da smo oduvijek ovdje! Čovjek se uvijek brzo navikne na dobro. Kada sam došla raditi u staru Muzičku akademiju u Gundulićevoj, bila sam u prizemlju i u mojem je susjedstvu bila duhačka soba. Tamo se sve čulo. Jednom sam ušla kolegi u sobu gdje su vježbali svoje vježbe i rekla mu “može li to malo tiše”. Hladno je rekao: “Ne može!“Onda sam se navikla, ali kada bi nas tamo netko posjetio, pitao je kako možemo tu raditi. Sada, u novoj zgradi, nitko nikome ne smeta. Možda je u novije vrijeme izolacija malo popustila, ali kad smo se uselili, na Akademiji je vladala grobna tišina.

Čime ste najzadovoljniji u svojem pedagoškom djelovan ju u Zagrebu? Bili ste i pročelnica odsjeka pjevanja?

Bila sam pročelnica devet godina u tri mandata. Najviše sam zadovoljna rezultatima svojih studenata, razvitkom njihovih karijera i njihovom uspješnošću nakon stjecanja diplome. Ponosna sam što sam bila dio tima koji je entuzijastično Akademiju katapultirao u interes javnosti, posebice sa zajedničkim produkcijama svih umjetničkih akademija. Danas je to uobičajeno, ali kad smo počeli, bilo je senzacionalno. Tim koji je tada vodio Akademiju, na čelu s dekanom Mladenom Janjaninom, a dosta je bio angažiran i maestro Mladen Tarbuk, pokrenuo je projekt koji je itekako odjeknuo u javnosti, koja je prepoznala što Akademija doista radi. Dakako da je tome pridonijela i nova zgrada, ali Akademija se javnosti nametnula i svojom djelatnošću i drago mi je da sam ja bila pročelnica odsjeka za pjevanje kada se to događalo. Puno toga sam i ja inicirala i založila se za to da se neki projekti realiziraju. No, s vremenom se čovjek i umori. Biti pročelnik velika je odgovornost i zahtijeva puno rada koji se rijetko priznaje. Otkako sam ovdje, mogu reći da postoji golema razlika u načinu funkcioniranja odsjeka i u njegovoj kvaliteti. To dokazuju zaista brojne nagrade koje naši studenti osvajaju na svim mogućim pjevač-