Roman o bolnim socijalnim razlikama, nepravdi, ali i neispunjenim ljubavnim čežnjama
kim natjecanjima, od domaćih do velikih međunarodnih.
Je li točan dojam da mi već par godina imamo odlične mlade operne pjevače koji su i dobro pozicionirani na europskoj sceni?
Da, ali i to je rezultat kvalitetnog timskog rada koji sam malo prije spomenula. Treba reći i da je došlo do smjene generacija nastavnika i da je došlo dosta novih. Ne samo što su se naši mladi operni pjevači afirmirali na kazališnim pozornicama u inozemstvu, nego je i zagrebačka Muzička akademija postala prepoznatljiva među akademijama u Europi. Pozivani smo u mnoge projekte, ali često moramo odustajati, uglavnom zbog nedostatka sredstava, što je notorni problem našega društva.
Imate li stranih studenata?
Imamo. Bilo ih je i prije, no sada ih je više i zbog boljih uvjeta. Među akademijama u okruženju, mnogim je potencijalnim studentima zagrebačka primarni cilj.
Imamo četiri operne kuće u Hrvatskoj. Vode li vodstva tih kuća dovoljno računa o našim mladim pjevačima?
Kako tko. Neki manje, a neki više. Ne mogu reći da uopće ne vode računa o tome. Jedino mislim da svi imaju problem odnosa naše politike prema kulturnim ustanovama. Politika misli da je većina naših kulturnih ustanova balast, kao to su „oni koji jedu novac“i treba ih smanjiti na minimum. U većini kulturnih ustanova postoji direktiva da se ne zapošljavaju mladi i novi kadrovi i to je veliki problem uopće za našu mladu generaciju, ne samo u glazbi. Nije prioritet društva školovati mlade ljude kako bi oni onda otišli u inozemstvo. Uopće ne. Tako je i s pjevačima. Istina je da je puno veća ponuda nego potražnja, ali ako želite imati kvalitetu, morate imati i kvantitetu. Odgovorni ljudi trebali bi biti svjesni kako je kultura izuzetno važna za jedan narod. Što je narod manji, kultura je važnija, jer se svaki narod određuje baš kulturom. Toga ljudi u danom trenutku nisu svjesni, nego to postaju kroz povijest. Danas idite na cestu i radite anketu, svi će reći, ja uopće ne idem u kazalište ni u operu, to nam ne treba, to je balast... Ali, ako se zatomi kultura jednog naroda, taj narod nestaje pa da ima ne znam kakve najmodernije tvornice i rastuće gospodarstvo.
Bili ste među pokretačima međunarodnog pjevačkog natjecanja u Rijeci koje nosi ime Zinke Kunc?
Ime je Zinka Milanov, jer u svijetu se proslavila pod tim imenom, ne prezimenom Kunc, u što sam se više puta uvjerila u inozemstvu. Primjerice, Maria Callas nije Maria Kalogeropoulou nego – Maria Callas. Gospođa Milanov jedna je od najvećih diva 20. stoljeća, čega možda nismo svjesni. Sasvim uz bok Marije Callas i Renate Tebaldi, čak si je dozvoljavala zbijati šale na njihov račun, kao neosporna primadona Metropolitan Opere u New Yorku! S obzirom na to da je Zinka Milanov dio godine, posebice ljeta, provodila u Opatiji, razumljivo je da se natjecanje održava u Rijeci. Ove godine treće je zaredom. Zahvaljujući ugledu imena Zinke Milanov, javlja se velik broj natjecatelja iz cijelog svijeta. Čudim se odakle sve dolaze natjecatelji, ali se i čudim da Hrvatska ne prepoznaje važnost ovog natjecanja. Odgovorni ljudi i ljudi iz branše, zbog toga što se natjecanje održava u Rijeci, doživljavaju ga kao neku lokalnu manifestaciju. Natjecanje takve razine u Hrvatskoj nemamo! A i zašto bi se sve moralo događati u Zagrebu? Riječko natjecanje je za profesionalne pjevače koji su spremni za karijeru i natjecanje je tako koncipirano da mladima pomogne u startu. Sada smo odlučili održavati ga bijenalno. Tako će, nakon ovog, sljedeće biti 2020. kada Rijeka bude bila kulturna prijestolnica Europe. Na riječko natjecanje dolaze pjevači sa svih strana, najmanje iz Hrvatske, što je zaista začuđujuće, budući da je to sjajna prilika prezentirati se u međunarodnom okviru, a na domaćem pragu, bez velikih financijskih ulaganja kakva takva prezentacija inače iziskuje.
Koja je tajna vaše duge karijere?
Najbitnija je disciplina pjevačkog života koji iziskuje neka pravila. To ne znači živjeti kao asket, ali niti kao partijaner. Tu je i jako temeljita priprema, tj. pjevačka tehnika koja pomaže da se može izdržati tako dugo te neprestani rad na sebi u svakom smislu. I, dakako, odabir uloga za koje smatraš da ih možeš izvesti, a da ne ideš preko svojih granica.
Jeste li vi išli preko svojih granica?
Preko ne, ali do granice sam išla. Znala sam riskirati, ali ne u smislu da ne znam hoću li moći ili ne. Za svaku ulogu, koju sam pristala pjevati, morala sam u sebi osjetiti da to mogu. Temeljito sam odvagnula mogu li je otpjevati, ali po fahu, a ne mogu li otpjevati sve tonove. Odlučivala sam po nekakvoj intuiciji i nikada nisam htjela prihvatiti ulogu za koju sam mislila, pa dobro, budem ja to tijekom rada. Ne. U startu je moralo biti jasno – da ili ne.
Engleski prozaik Evelyn Waugh, koji je umro još davne 1966. godine, nije nepoznato ime hrvatskim čitateljima. Nekoliko njegovih romana prevedeno je na hrvatski, a sada je Mozaik knjiga u prijevodu Petre Mrduljaš objavila možda i Waughovo najpoznatije djelo, roman “Povratak u Brideshead”. Riječ je o knjizi koja je doživjela televizijsku i filmsku ekranizaciju, ali i o autoru koji do današnjeg dana intrigira britanske medije i britansku javnost. Hrvatskoj pak javnosti Waugh nije zanimljiv samo kao pisac burnog, možda čak i kontroverznog i u svakom slučaju ambivalentnog života, nego i kao svjedok povijesti jer je uz Randolpha Churchilla potkraj Drugog svjetskog rata posjetio Titov štab, o čemu je ostavio zanimljiva svjedočanstva i, kao i o mnogo čemu drugome, imao izdvojeno mišljenje. Ali, to je već jedna sasvim druga, više politička nego literarna tema. O čemu zapravo Waugh piše u “Povratku u Brideshead”? Pa o britanskom društvu koje između Prvog i Drugog svjetskog rata bilježi brojne i nezadržive promjene. O pukotinama koje se pojavljuju u imperijalnom puritanizmu. O položaju katoličke manjine u većinski protestantskoj Engleskoj. Naravno, i o položaju drugih manjina, pa i onih seksualnih. O konačnom urušavanju polufeudalnog društvenog uređenja pred naletom liberalnog kapitalizma. O demokratizaciji umjetnosti i estetike. O ljudima koji ne mogu pobjeći od vlastite nesreće, a onda i od vlastita identiteta. O položaju žena u društvu koje je barem na prvi pogled vrlo patrijarhalno, ali je ta patrijarhalnost ipak na krhkim nogama. O alkoholizmu i porocima. O ljudskoj vjernosti i ljepoti prijateljstva. Naravno, roman “Povratak u Brideshead” je i roman o bolnim socijalnim razlikama, o neravnopravnosti i nepravdi, ali i ono najbolnije, o neispunjenim, ali i nedefiniranim ljubavnim čežnjama. Ishodište romana Waugh je postavio u raskošnu arkadijsku ladanjsku rezidenciju obitelji Flyt u koju ne baš bogati momak Charles Ryder prvi put dolazi zahvaljujući dobrostivosti svog puno bogatijeg prijatelja, čudnovatog mladog Sebastiana Flytea. Charles i Sebastian studiraju u Oxfordu opijeni svojim prijateljstvom i rijekama alkohola, družeći se sa sebi sličnim bonvivanima među kojima muška prijateljstva imaju upravo snagu kulta. Kulta koji se ne propituje niti raščlanjuje i ima snagu tabua, ali i točno određen rok trajanja. A kada neki nepokorni pojedinci taj uvriježeni rok utaban stoljećima ipak ne ispoštuju, počinje tortura i društva i obitelji koja onda vrlo često završava osobnim i familijarnim tragedijama. Nad Charlesovim i Sebastianovim druženjem lebdi sjena prebrižne i krute katolkinje Sebastianove majke čiji je dobrodušni suprug odbjegao u liberalniju Italiju našavši ondje novu, podatniju ljubav, ali nikada ne razvrgnuvši do kraja svoje unosne obiteljske engleske veze. Charles Ryder središnji je lik romana čiji podnaslov uostalom glasi “Sveta i svjetovna sjećanja satnika Charlesa Rydera”. On je i pripovjedač, vjerojatno i autorov alter ego, ali i osoba koja se oprezno zaljubljuje i u Sebastianovu lijepu i principijelnu sestru Julie koja je iznimno zanimljiv i dinamičan lik, osoba koja se vrlo često doima poput osvježavajućeg lahora i obećavajuće tlapnje. Evelyn Waugh u svom je romanu u kojem je maksimalno obuzdao satiričnost i obilato se prepustio sjetnoj sentimentalnosti izbjegavao čak i aluzije na neobuzdanu erotsku prirodu međuljudskih odnosa. Stoga ćete u “Povratku u Brideshead” uzalud tragati za sočnim opisima erotskih igara i igrica. Waugh ih u svojem rukopisu tek nježno nagovješćuje izbjegavajući direktnost gdje god je to moguće. Puno je tu latentnih situacija i odnosa koji romanu daju atmosferu pomalo čak i jalova iščekivanja onoga što nikada neće ili čak i ne može doći. I inače je Waugh nepravedno strog prema fizičkoj ljubavi koju stavlja potpuno u drugi plan, iako su mu baš složeni i zakučasti ljubavni odnosi glavna i najsnažnija preokupacija u “Povratku u Brideshead”, romanu snažne osjećajnosti i nostalgičnosti.