VELIKI GEORGIJ PARO GLUMI JE UČIO I MICHAELA DOUGLASA
Redateljsku karijeru započeo je u Zagrebu kao učenik legendarnog Branka Gavelle, a nastavio u Europi i SAD-u
Upozoravao je da redatelji poput Frljića, Kurspahića i Božića danas nemaju pravo na autorski promašaj koje je njegova generacija imala bojana.radovic@vecernji.net Umro je veliki hrvatski redatelj Georgij Paro. Otišao je manje od mjesec dana nakon svog 84. rođendana, 14. travnja, zavivši u crno hrvatsku kulturnu javnost, sve koji vole kazalište. Bio je veliki redatelj koji je u našim uvjetima ostvario uglednu svjetsku karijeru. Uz predstave u Hrvatskoj puno je režirao i u inozemstvu, posebno u SAD-u i Sloveniji. Taj učenik Branka Gavelle glumi je učio Michaela Douglasa i režirao jednu od njegovih rijetkih kazališnih uloga koju ova svjetska zvijezda i danas navodi kao jednu od svojih najvažnijih.
Krleža na brodu
Paro je bio taj koji je Krležina Kolumba smjestio na brod koji je, zajedno s publikom, plovio oko Lokruma. A kada sam ga u intervju pitala kako se uopće sjetio priču koja se događa na brodu smjestiti na brod (jer nakon što je on to učinio, zavezavši svog Kolumba za jarbol, to je postalo tako jednostavno), mirno mi je rekao: “Nemam pojma!” Takav je bio Žorž Paro, veliki kreativac bez natruhe ega koji bi ga vodio u mistifikaciju onog što je radio. Rođen je u Čačku u Srbiji (1934.), osnovnu školu i gimnaziju završio je u Karlovcu, u Zagrebu diplomirao filozofiju i anglistiku na Filozofskome fakultetu (1961.) te kazališnu režiju na Akademiji dramske umjetnosti (1965.). Počeo je kao redatelj na Radio Zagrebu (1956.-57.), dramaturg u Zora filmu (1957.-59.), redatelj u zagrebačkom HNK (1959.-72.; 1984.-86.), dramaturg u zagrebačkoj Komediji (1976.-84.), a od 1966. režirao je i predavao na američkim sveučilištima. Objavio je pet knjiga, deset je godina bio intendant zagrebačkog HNK, bio je ravnatelj Dubrovačkih ljetnih igara, Sterijina pozorja... Zadnjih godina najviše je radio u peščeničkom KNAP-u i baš smo tamo zadnji put dugo razgovarali, uoči premijere predstave “Malo morgen” Nina Škrabe u prosincu 2015. godine. Tih je godina vrlo nerado pristajao na intervjue, kako je rekao, ne zato što ima nešto protiv medija ili novinara, već zato što je konačno dospio u poziciju “da se zblenda”. U svom dugom i uspješnom redateljskom trajanju bio je specijaliziran za velike pisce: Krležu, Marinkovića, Fabrija... – Volim raditi s piscima. Ja pisce poštujem, pripadam tom krugu postgavelijanaca koji poštuju pisce. No to ne znači da im robujem. Uvijek i glumcima kažem da ne robuju piscu, nego da budu sustvaratelji, da tekst provedu kroz sebe, da idu svojim riječima, prijedlozima... ako treba, da krate i mijenjaju, ali da uvijek budu u duhu tog pisca – kazao mi je u tom intervju i dodao kako se od pisaca novih generacije najviše divi djelima Renata Baretića.
Redateljski se posvetio tekstovima pisaca koje je poštovao: Krleže, Marinkovića, Fabrija...
Uvijek na strani glumaca
Zadnja predstava koju je režirao ponovo ga je odvela u KNAP i opet je to bio Nino Škrabe, djelo “Dobri čovjek Bažulek” koje je na sceni postavljeno u koprodukciji s karlovačkim Zorin domom. Ta i prethodna predstava tog dvojca “Koltovi generala Pattona” u velikom su stilu na scenu vratile glumca Mladena Vasaryja. I to je bio Georgij Paro, znao je glumce u dušu i uvijek “igrao” na njihovoj strani. Kao i na strani mlađih redatelja. Govoreći o slavnoj generaciji redatelja – Frljiću, Kurspahiću, Božiću, buntovnicima kojima je bio profesor na ADU – rekao mi je: “Mislim da ono najbolje od njih tek slijedi iako su u nezavidnu položaju. S jedne strane čini se da im se otvorilo tržište, da mogu raditi u Europi, a s druge strane nemaju pravo na promašaj. Ja sam ga imao. Pa nije svaka moja predstava bila genijalna. Ali uvijek sam imao novu šansu.” Bio je jednostavno velik. I redatelj i čovjek.