Argentina u začaranom krugu populizma i reformističkih razdoblja

Nakon što je Europa pomislila da se val populizma primirio, pomalo je ostala šokirana izglednim formiranjem populističke vlade u Italiji. Ono što je pomalo ostalo u sjeni jest povratak MMF-a u Argentinu, zemlju iz čijeg slučaja europske zemlje svakako mogu poprilično naučiti. Navodno je jednom prilikom dobitnik Nobelove nagrade Simon Kuznets rekao da postoje četiri vrste zemlja, one razvijene, zatim nerazvijene te Japan i Argentina. Mnogima je jako teško zamisliti da je prije nešto više od 100 godina Argentina bila jedna od bogatijih država na svijetu, u koju su se u potrazi za boljim sutra slijevale tisuće doseljenika, između ostalog i iz Hrvatske. Međutim, nakon Prvog svjetskog rata uslijedilo je stoljeće propadanja, najčešće pod različitim vojnim diktaturama, te danas prosperitet svakako nije prva pomisao na Argentinu. Teško je pobrojati sve uzroke takvog razvoja Argentine u prošlom stoljeću, ali ono što je u toj zemlji više-manje konstanta jest populizam, posebno onaj ekonomski. Tu priča postaje zanimljiva za mnoge europske zemlje, jer ekonomski populizam očito nije ništa novo, jedina je novina da dobiva na značaju u priličnom razvijenim zemljama Europe poput Italije, gdje je izgledno da će dvije takve stranke formirati novu vladu. Argentinski je slučaj interesantan jer daje mogućnost uvida u to kako populizam funkcionira u praksi već stotinu godina s povremenim neuspješnim prekidima. Obično sve počne nakon kriza ili značajnih tehnoloških promjena, kao u Argentini nakon Velike depresije 1929. Zatim na popularnosti dobivaju ideje značajnih državnih intervencija koje nude brza i bezbolna rješenja ekonomskih nedaća, a koje obično izlaze iz dome realnog i ostvarivog. Često takva enormna državna potrošnja, direktni transferi stanovništvu i subvencije nacionaliziranim državnim poduzećima privremeno potaknu gospodarski rast. Tako je i Argentina u prvom mandatu Peronove vladavine uživala razmjeran prosperitet. No, nakon nekoliko godina kada se mogućnosti državne potrošnje iscrpe i zabava završi, akumulirani veliki dugovi dolaze na naplatu. Za zemlje Južne Amerike to je značilo tiskanje novca i već poslovično visoku inflaciju koja bi rezultirala potpunim ekonomskim kolapsom u zemlji od kojega se zatim ne bi oporavili dugi niz godina. To je lijepo opisano trenutni argentinski predsjednik Mauricio Macri, za kojega se mnogi nadaju da označava kraj populizma, kada je rekao da se ne može za 15 mjeseci popraviti nešto što se radi 15 godina. Osim što u Argentini možemo vidjeti kako ekonomski populizam izgleda u praksi, posebno je zanimljivo što on nije jedna privremena društvena epizoda ili posrtanje iz kojega se izvuku pouke i nastavlja dalje. Više se radi o začaranom krugu u kojemu se u gotovo pravilnim razmacima izmjenjuje populizam i reformistička razdoblja. Razlika je u tome što je za sanaciju negativnih posljedica populizma potrebno vrlo dugo razdoblje, a za uništiti gospodarstvo temeljeno na razboritoj i reformskoj politici vrlo kratko.

Ekonomski populizam nije ništa novo, jedina je novina da dobiva na značaju u priličnom razvijenim zemljama Europe poput Italije